Nije sve (samo) u tenisu

Novak Đoković i Nikolaj Davidenko kao glavni strani i Ivan Ljubičić i Marin Čilić kao vodeći domaći aduti nisu dočekali završnicu turnira, ali to, kao što često ističe direktor Slavko Rasberger, nije znatno utjecalo na posljednje dane.

Sve što se gradilo godinama ne može se poremetiti s nekoliko neočekivanih ispadanja favorita, ni s činjenicom da su se u polufinalu, primjerice, sastali Andrej Pavel i Viktor Troicki, koje vjerojatno nitko osim rodbine ili prijatelja nije vidio tako daleko. Najstariji hrvatski ATP turnir ponovno je u završnici bio dobro posjećen, ponovno je bilo gužve i brige za organizatore kako dočekati i zbrinuti sve goste...

Ovo nije tekst koji će se puno odvojiti od sporta, ali kad su tu na završnici iz godine u godinu hrvatski i strani predsjednici država ili vlada, poznati strani gosti poput ovogodišnjeg Bernieja Ecclestonea (i žene mu), vrhunski domaći i poneki inozemni sportaši iz drugih sportova - to je ipak golemo priznanje onome što je turnir ostvario u sad već 18 godina koliko postoji.

A sportski dio priče na kraju je dobio "šlag na tortu"; kada Carlos Moya osvoji turnir, to ne može biti nesretna godina za Umag i sve koji na turniru rade. Kad je ta pobjeda jubilarna peta umaška i ukupno 20. u karijeri, sve izgleda još i bolje.

Moya je zaista jedini vrhunski igrač koji se iz godine u godinu vraća na najstariji hrvatski ATP turnir i gotovo svake uspješno, osim početne kad je ispao već u prvom kolu, što sveukupno ipak nešto govori o tome koliko se dobro osjeća u Umagu. Kad kaže da mu je tu uvijek posebno ili kad bilo tko napiše onu o zaštitnom znaku ili kralju Umaga, nije pretjerivanje, podaci ne mogu lagati.

Ovog puta Umag je vidio i Guillerma Canasa i Davida Ferrera, kojih nije bilo lani, vidio je Davidenka, povratnički nastup Ljubičića, još jedan dolazak Đokovića i Čilića... Neki su ostali duže, neki kraće, možda i zbog dijela priče o Umagu koja nije strogo teniska.

Ako tijekom dana ili večeri ima puno opcija za opuštanje i dodatne aktivnosti i ako su mečevi tek kasno poslijepodne ili predvečer, ponekad je teško dati najbolje od sebe na terenu. Umag je, na neki način, pomalo i žrtva svog uspjeha i raznovrsnosti, a kako se vidjelo u ovogodišnjem slučaju Đokovića protiv Troickog, svako opuštanje na terenu se u današnjoj konkurenciji plaća.

Dogodine će, nadajmo se, na terenima Stella Marisa konačno biti i Mario Ančić, direktor Rasberger iz godine u godinu lovi Rafaela Nadala, Moya će, bude li zdravlja, tražiti šesti, Rasberger će se nadati i Ljubičiću i Đokoviću, Čilić se već najavio... Ukoliko se barem dio ostvari, bit će podjednako zvučno kao ove godine, a sa svim željama, i jače.

Tako je izgledalo s tenisačima i svime što jesu ili nisu ostvarili ove godine u Umagu, a o detaljima što se događalo mimo terena ću se brzo zaustaviti prije nego ovo postane najduži tekst u povijesti stranice koju upravo čitate...

American bar je i dalje na svom mjestu, stolni nogomet nismo odnijeli doma, vatromet od koju večer prije izgledao mi je bolje od onog nakon finala (taj od koju večer prije sam barem vidio), ključ od ormarića u press-centru je živ i dobro, Dinamo se mučio skoro kao Ljubičić iste večeri i ipak prošao... Ako sam nešto bitno zaboravio, podsjetit će me.

I tako, oči mi olovne i ruke teške, ili obrnuto... Do neke sljedeće godine, valjda prve sljedeće...