Problem Borne Ćorića

Ne tako davno, bio je najveća mlada nada svjetskog tenisa. Proglašavali su ga novim Đokovićem, predviđali mu osvajanje Roland Garrosa i duboko usidrenje u društvo top 10 tenisača svijeta. S 18 godina došao je na 33. mjesto ATP ljestvice i krenuo u pohod na vrh.

Zapravo, baš i nije. Ako u prethodnom odlomku Đokovića zamijenimo Federerom, a Roland Garros bilo-kojim drugim Grand Slam turnirom, kao rezultat jednadžbe dobit ćemo Alexandera Zvereva, još jednog 20-godišnjaka koji se trenutno nalazi na četvrtom mjestu, odmah ispod Nadala, Federera i Murraya, dok je naš (anti)junak Borna zaglibio na 55. startnoj poziciji, kao posljedica osvojenih bodova u proteklih 365 dana.

Ako ste se ugodno zavalili u svoj naslonjač ili još uvijek pospani u krevetu na zaslonu pametnog telefona nazirete slatku porciju blaćenja još jedne mlade odmetnute zvijezde hrvatskog sporta, ipak nije vaš dan. Naime, situacija nije tako jednostavna i umjesto da učinimo ono što se nameće kao logično i uobičajeno u današnjim medijima s „crno-bijelom“ politikom, pokušat ćemo objektivno sagledati činjenice i karte posložiti pravim redoslijedom.

Te činjenice govore da je u ovoj sezoni Borna Ćorić prvi puta u karijeri osvojio ATP naslov (Marrakech) i da je ostvario čak tri pobjede protiv TOP 10 tenisača svijeta, uključujući i onu protiv tadašnjeg broja jedan, Andyja Murraya, u Madridu. Onog istog Zvereva, koji je pobijedio Federera u Montrealu, a na Australian Openu s Nadalom igrao pet setova, Borna je pobijedio nedavno na US Openu. Ustvari, od dva susreta u seniorskoj konkurenciji i jednog u juniorskoj, Ćorić ima sve tri pobjede.

Gdje je onda tu problem? U istoj ovoj sezoni, Ćorić je dvaput gubio od Henrija Laaksonena, dvaput od Nikoloza Basilašvilija i isto toliko puta od Jan-Lennarda Struffa. Ako niste čuli za njih, nema veze, za našu priču ih nije potrebno posebno predstavljati, a ako jeste, vjerojatno ćete potvrditi sljedeću konstataciju. Oni su sasvim solidni, ali prosječni tenisači, svaki je među 100 najboljih, no bez većih rezultata. Tu je problem – Ćorićeva nadlaktica nam govori kako nema ničeg goreg u životu, nego biti prosječan, odnosno uobičajen. Izgleda da se ta nadlaktica i rezultati ne slažu baš najbolje.

Opis cijele situacije ovisi o perspektivi. Ako krećemo sa stajališta da je Ćorić tek „još jedan u nizu“, onda ovi rezultati nisu nimalo zabrinjavajući i trebali bismo biti sretni jer imamo tenisača koji je sposoban biti među 50 na svijetu te tu i tamo pobijediti nekog od najboljih. Međutim, takvo razmatranje pokopavaju upravo on i njegov stav. Borna je nekoliko puta rekao da on ne trenira da bi bio petnaesti ili deseti. On želi biti najbolji tenisač svijeta i to nam daje pravo da ga tako i promatramo, kao aspiranta na vrh svjetskog tenisa.

Porazi su sastavni dio karijere svakog sportaša i nije neka mudrost kad ustvrdimo da ih u nekom periodu ima više, a u nekom manje. Stanje oko Ćorića nije alarmantno, ali moglo bi takvo postati ako se ne promijeni tok kojim idu stvari. Jedini koji odlučuje o tome kad će se to dogoditi jest upravo on. Možda kad odluči prihvatiti činjenicu da je problem u njemu, a ne u četvorici vrhunskih trenera, koji su unutar tri godine svi redom ostajali bez angažmana nakon nekoliko mjeseci. Možda kad shvati da je nužno s jednakim pristupom ući u meč protiv Zvereva, kao i protiv Basilašvilija te da se za isto mjesto pod zvijezdama mora boriti i na Arthur Ashe stadionu i na petom terenu u Chengduu – s jednakim mentalnim pristupom, žarom i požrtvovnošću. A možda i kad prihvati da ponekad stavljanje interesa reprezentacije ispred njegovog vlastitog može biti beneficija i za njega samog (odnosi se na posljednji meč Davis Cupa).

Ćorić je pokazao neke odlike velikih tenisača, ali još je daleko od posjedovanja svih – što ne znači da ih niti neće dobiti. Kao i svaki dvadesetogodišnjak, mora još napredovati u svim aspektima igre, kao sportaš u cjelini i kao osoba. Da bi to ostvario, u manjoj ili većoj mjeri potreban mu je neki autoritet, netko kome će vjerovati, ali i tko može iz njega izvući maksimum i na treningu i na svakom turniru. Možda je taj autoritet Goran Ivanišević i možda je baš sad vrijeme za to.

Malo je toga na ovom svijetu crno i bijelo. Uglavnom je svaki dio, situacija ili trenutak raspodijeljen između nekoliko nijansi sive (ne pedeset, hvala na pitanju). Svaka karijera na kraju završi u nekoj svjetlijoj ili tamnijoj varijanti. Koju će nijansu Borna Ćorić pridodati svom ateljeu, ovisi prvenstveno o njemu samom.