Od trijumfa brkatog perača bolničkih prozora do rekordera Đokovića: nevjerojatna povijest 'Happy Slama'

Mark Edmondson bio je tada, a govorimo o sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, jedan jedva prosječan tenisač, preciznije, 212. na svjetskom rankingu i naravno da nije mogao živjeti od sporta, već se bavio povremenim radovima, najčešće kao čistač i perač prozora bolnice u Brisbaneu. Tako je nekako uspijevao uštedjeti poneki dolar, barem kako bi sam sebi financirao putovanja i nastupe po turnirima. U to vrijeme, Australian Open bio je daleko najmanje atraktivan Grand Slam turnir kojeg su redovno izbjegavali oni najbolji, em zbog termina na samom početku godine, em zbog udaljenosti, em zbog skromnog fonda nagrada (pobjednik je dobivao – 7500 dolara).

Tako se dogodilo da igrač s ovako skromnom pozicijom dobije wild card i poput slijepog putnika uđe u glavni ždrijeb od 64 sudionika natjecanja na travi Kooyong Lawn Tennis Cluba u Melbourneu. Samo tjedan dana prije početka turnira, kao potpuni anonimac čak i teniskim fanovima, dobio je telefonski poziv od Australskog teniskog saveza, za kojeg je u prvom trenutku pomislio da je šala i podvala nekog prijatelja…

Sve poslije toga postala je možda najveća teniska bajka u povijesti. "U dva tjedna sam od Nikoga postao svjetska zvijezda", kasnije će reći. Jer, u jednom čudesnom, iluminiranom jurišu, 21-godišnjak iz Gosforda (kraj Brisbanea) rušio je sve prepreke. Stigavši do polufinala, izgledalo je da će mu to biti posljednja postaja, jer je za rivala dobio prvog nositelja, Kevina Rosewalla. No, bio je to po svemu neobičan dan, uz jaki vjetar na granici regularnosti (meč je u više navrata prekidan), a Mark je to savršeno iskoristio upotrebivši svoje glavno oružje – servis i priredio senzaciju, pobijedivši super-favorita. Nakon trijumfa, rekli su mu, "Ok, svaka čast, svladao si Rosewella i to je dobra vijest. Ima i loša: sutra igraš protiv Newcombea…" Cinični kroničari su, u najavama tog finala, isticali, Edmondsona i Newcombea povezuje samo jedna sličnost, to što obojica – imaju brkove…

A onda u finalu, vremenski uvjeti bili su čak i gori, u pravoj mećavi i sa nizom odgoda, uspio je izvesti i drugi, možda i veći pothvat, nadmašivši branitelja naslova, Johna Newcombea s 3:1. U nevjerojatnom šoku od toga što je uspio napraviti, Marku je ispao iz ruku pokal prilikom svečane dodjele, pred skoro praznim tribinama, jer je većina gledatelja u međuvremenu pobjegla zbog nevremena. A upravo ta fotografija, sa pokalom na travi, postala je ikona i simbol Australian Opena…

Danas, točno pola stoljeća kasnije, priča o Edmundsonu djeluje nestvarno. Odavno Australian Open – koji se u svom prvom izdanju, 1905. godine zvao "AustralAsian Open") više nije otužna priredba u kojoj uglavnom igraju samo tenisači rođeni "Down Under", Melbourne je postao fiksni domaćin (ranije se igralo i u Sydneyju, Brisbaneu, Perthu i Adelaideu), s trave Kooyonga se prešlo na cement (danas GreenSet) Flinders Parka, prvog teniskog hrama s pokretnim krovom. A spomenuti nagradni fond, nekidan je objavljeno, povećan je za 16 posto i iznosi 64 milijuna eura. Također, u međuvremenu, postao je "Happy Slam", kako ga je nazvao Roger Federer, turnir u kojem se igra u najboljem, najvedrijem ozračju, čak i unatoč često teškim vrućinama australskog ljeta. I vjerovali ili ne, upravo AO ima i primat po najvećem broju gledatelja u povijesti svih Grand Slamova, postavljen 2020. godine, kad je 812.000 fanova svjedočilo ovom spektakularnom eventu. Uz to, turnir drži i rekord najdužeg finala u povijesti svih Grand Slam turnira: 2012. godine, Novak Đoković (najuspješniji u povijesti turnira s deset osvojenih naslova) i Rafa Nadal igrali su pet sati i 54 minute. Meč je završen usred noći u 1:37 sati pobjedom Đokovića.

Australian Open, dakle, danas je, kako možemo upravo svjedočiti, neka sasvim druga galaksija u odnosu na eru kad je Edmondson izveo ludo čudo. No, neke stvari su ipak ostale: njegov uspjeh kao 212. igrača svijeta i sad je najniži ranking ikada jednog osvajača Grand Slama. Uz to, 50 izdanja kasnije, Edmondson ostaje posljednji Australac koji je slavio u svom domu, makar su nakon njega imali i daleko veće kalibre igrača, kao Pat Cash i Lleyton Hewitt: obojica su stizali do finala, ali nisu uspjeli uzeti trofej. I zato ova priča sve više podsjeća na Wimbledon te legendu o 77 godina prokletstva britanskih tenisača, trofejni post od Freda Perryja 1936. do Andyja Murrayja 2013. godine…