Izbacivanje Đokovića s US Opena – što je činjenica, a što su priče?

Na početku, uvijek treba istaknuti ono što se doista dogodilo. U ovom slučaju, to je činjenica kako je Đoković zaista pogodio linijsku sutkinju. Bez namjere, ali pogodio. I za to Đokoviću nitko nije kriv, osim njega samoga. Ni Federer, ni Nadal, ni bilo koji drugi tenisač koji je nekad u prošlosti učinio nešto slično/isto, a nije bio kažnjen izbacivanjem s turnira, kao što mu nisu krivi ni poslovično mu neskloni Amerikanci. Vrijedi još jednom ponoviti, najbolji tenisač svijeta učinio je nešto zbog čega je opravdano kažnjen, i o tome je uopće bespredmetno govoriti. Govoriti se može o nekim drugim stvarima vezanim uz ovu priču.

Recimo, o činjenici kako čovjek koji se toliko trudi prikazati otvorenim, opuštenim i punim ljubavi za sve, poprilično često ima neprimjerene ispade. Nije ovo prvi puta da je Đoković učinio nešto ovako - štoviše, i u spomenutom meču je prije kobnog „pogotka“ učinio isto – samo je sad, eto, imao nesreću da je njegova u naletu ljutnje napucana loptica završila na krivome mjestu. Možemo zapravo reći kako srpski tenisač nije izbačen s turnira zbog napucavanja loptice, nego zbog peha. Isto tako, zna Đoković često na terenu bili u najmanju ruku nepristojan, samo to nisu stvari zbog kojih se igrače suspendira, pa ne pobuđuju toliku pažnju kao ovaj slučaj iz New Yorka. To nas opet dovodi do pitanja: koji je Novak Đoković pravi, a koji glumljeni? Je li pravi Novak Đoković onaj širitelj ljubavi i tolerancije, dok je primitivni Đoković tek posljedica nesavršenosti svojstvene svim ljudima? Ili je možda ovaj nervozni i primitivni Đoković izvorni, a cijela ova „mir i ljubav“ priča gluma kojom se nastoji svidjeti širokom krugu ljudi? U svakom slučaju, tema je to za malo dublju analizu i poseban tekst.

Može sad pričati i o pravilima koja potpuno identične poteze različito tretiraju, ovisno o tome što se u konačnosti dogodi, iako je jasno da su svi učinjeni u naletu bijesa i frustracije, i da im namjera nije bila nikoga ozlijediti/udariti/pogoditi. Pa tako ni Nalbandian u onom meču protiv Čilića ne bi bio suspendiran da reklama nije puknula i ozlijedila suca, kao što ni Đoković ne bi bio izbačen s US Opena da je loptica otišla deset centimetara lijevo ili desno. Krovne teniske institucije tu bi trebale biti puno jasnije, pa se ovakve stvari više vjerojatno ne bi ni događale. Ili kazniti svako napucavanje loptice izbacivanjem s turnira, što bi vrlo brzo dovelo do toga da se igrači ne bi usudili ni pogledati lopticu nakon završetka poena, ili gledati svaku situaciju posebno i procijeniti kakva je bila namjera i koje se bile okolnosti, te u skladu s time donijeti odluku. Osobno, sklon sam prvoj opciji, jer tu bi onda sve bilo jasno i nitko se ne bi mogao žaliti na nejednake kriterije.

Nadalje, u ovom slučaju do izražaja je došla još jedna danas tako česta pojava, a to je patetično prenemaganje i prenaglašavanje situacije kako bi se privukla pozornost. Unaprijed se ispričavam dotičnoj linijskoj sutkinji ako sam u njenom slučaju pogriješio, ali činjenica je kako današnje društvo naprosto vrvi glumom i prenemaganjem. Da ovakav pogodak lopticom u vrat zna biti neugodan i da je mogao prouzročiti opasnije posljedice, nije sporno, no nekako se teško oteti dojmu kako je gospođa to sve dodatno začinila i sebi osigurala pažnju koju inače nikako ne bi dobila. Ovako je, barem nakratko, izašla iza anonimnosti i za svijet potpune beznačajnosti, te barem na jedan dan postala top tema.

Konačno, ovakvi slučajevi uvijek sa sobom donesu priče i teorije o jednakima i „jednakijima“, i kriterijima koji nisu iste za sve. Te priče i teorije se upravo i tako zovu zašto što svatko o njima ima svoje mišljenje i što nekoga tko ima svoju istinu nitko ne može uvjeriti u suprotno, tako da je uopće teško i ulaziti u rasprave o ovome. Neki ljudi će, tako, do smrti braniti tezu kako se Đokoviću ovo napravilo zato „što je mali Srbin koji je poremetio dominaciju velikih sila“, dok će drugi ići u suprotnu krajnost i ismijavati svaku mogućnost da kriteriji ipak nisu isti za sve i da u današnjem svijetu postoje i neki veći interesi, najčešće uz posprdne komentare tipa „da, svjetski moćnici nemaju pametnijeg posla, nego rušiti Đokovića, sve kako bi Federer/Nadal ostali najveći tenisači u povijesti“. Iako se to često koristi kao floskula, dojam je kako je u ovom slučaju istina zaista negdje u sredini. Da su svi isti, vjerojatno nisu, no neozbiljno je to koristiti kao argument u svim situacijama i tako odgovornost za svoje postupke prebacivati na druge.

A tu se opet vraćamo na početak priče. Novak Đoković sam je kriv za izbacivanje s ovogodišnjeg US Opena. On je taj koji je onako napucao lopticu, nisu to učinili nikakvi drugi faktori i vanjski utjecaji. To je činjenica, dok se o svemu ostalome, o tome kakva je zapravo Đoković osoba, o teniskim pravilima i tumačenju istih, o reakciji linijske sutkinje, o tretmanu kojeg najbolji tenisač svijeta ima u odnosu na svoje najveće rivale i mnogo čemu drugome može razgovarati.