Teniski svijet u ekstazi: rivalstvo koje će pomesti sve pred sobom

Uoči nadolazećeg US Opena, Alcaraz vodi sa 8:5 u međusobnim ogledima, s tim što je imao niz od pet uzastopnih trijumfa – uključujući onaj uz preokret od 0:2 do 3:2 u finalu Roland Garrosa – ali je Sinner uzvratio pobjedom u završnom ogledu Wimbledona (3:1) te tako prekinuo crni niz.

Prije nego se serija nastavi u New Yorku, podsjetimo se najvećih rivalstava koje su bile "šlag" tenisa proteklih desetljeća, svako u svojoj epohi. I dok u momčadskim sportovima dueli velikana tipa Ronaldo vs. Messi su u okviru ogleda Real – Barcelona, ovdje je taj "sudar galaksija" izravan, štono bi se reklo, head to head.

Ako bi se tražio povijesni početak ove storije duge već čitavo stoljeće, zna se što je prva asocijacija: Fred Perry protiv Renea Lacoste. Već sama prezimena su dovoljno sugestivna, čak i onima koji nemaju pojma o tenisu, nego o – modnim markama. I zaista, nije to uopće bio sportski rivalitet, s obzirom da se nisu sretali po teniskim terenima, već po broju osvojenih titula. Rođeni su obojica početkom 20. stoljeća, Parižanin Lacoste osvojio je sedam Grand Slam turnira, od kojih tri na domaćoj zemlji Roland Garrosa, dok je Perry slavio na svima, uključujući tri Wimbledona (nakon njega, čekalo se 80-ak godina do trijumfa jednog Britanca, Andya Murraya, doduše ne Engleza, nego Škota).

Moderna vremena tenisa, nećemo pretjerati, kreću s erom Bjorna Borga i Johna McEnroea. Ne samo po njihovim duelima, nego i karakterno potpuno različitom temperamentu. Šveđanin Borg bio je znan i po nadimku igrom riječi "Ice Borg", ledeni čovjek, staložen, odmjeren u svakoj gesti i potezu. Njegova mirnoća, skoro kompjutorska preciznost u igri sa crte ostali su zapamćeni, a razina samokontrole i koncentracije udžbenički primjer, baš nikada nije iskazivao emocije na terenu. A Amerikanac McEnroe bio je točno sve – suprotno. Eksplozivnog karaktera, u karijeri se posvađao vjerojatno sa svim sucima koji su ikada sudili njegove mečeve, bili su to kao skečevi za tv emisije. Istom, radilo se o rijetko viđenom talentu, te strašnom ubitačnom servisu i voleju, što je, logično, rezultiralo dominacijom na brzim podlogama. Svaki njihov duel bio je fantazija, ali ipak, svi će izdvojiti finale Wimbledona 1980. godine: Borg je dvaput vodio u setovima, Amerikanac izjednačavao, u četvrtom setu je dobio tie break s 18:16 (!) da bi Šveđanin konačno u petom setu došao do 8:6. Godinu kasnije, McEnroe se dostojno osvetio upravo u finalu na londonskoj travi.

Ono što su u muškom tenisu bili Borg i McEnroe, za ženski su značile Chris Evert i Martina Navratilova. Ne samo po klasi, nego i trajanju rivaliteta koje se proteglo na čak 15 godina (1973. – 1988.), u kojima su se međusobno susrele 80 puta, vjerovali li ne, od čega u 60 finala! Evert je bila kao švicarski sat, po svim karakteristika, nevjerojatne psihološke čvrstine, osvojila je sedam Roland Garrosa na svojoj omiljenoj podlozi. Zanimljivo, imala je sličan nadimak kao Borg, Ice Maiden. Čehinja je pak bila… McEnroe, žestoka ofenzivka, zapamćena po svom "serve-and-volley" stilu kojim je uništavale rivalke, ostavljajući ih bez ikakve šanse. Što je rezultiralo osvajanjem – devet Wimbledona! Izvan terena, obje su posebno znane po svojoj borbi za spolnu jednakost, najzaslužnije za smanjenje ambisa u nagradnim fondovima za muški i ženski turnir.

Dostojni nasljednici Borga i McEnroea bili su Pete Sampras i Andre Agassi, od 1989. do 2002. godine susreli su se 34 puta, apsolutno dominirali u svojoj eri, s tim što je Sampras ipak bio donekle uspješniji (20:14 u pobjedama, 9:7 u osvojenim Grand Slamovima). Koliko god su bili suparnici, između njih je vladao korektan odnos, koji je prekinut prije nekoliko godina, kad je, ničim izazvan, Agassi u svojoj autobiografiji nazvao Petea "vrlo dosadnim čovjekom, bez trunke inspiracije", na što je Sampras odgovorio nešto u stilu da je "iznenađen i uvrijeđen", te je uz to dodao kako sebe smatra nešto "normalnijom osobom od Andrea".

I dok je većina teniske povijesti ostala upamćena u kolektivnoj memoriji po duelima divova, posljednjih 15 godina, prije Sinnera i Alcaraza su ipak nešto posebno i veće od toga. Jer, to je vrijeme u kojem nije dominirao nijedan duel, nego – trokut! Roger Federer, Rafa Nadal i Novak Đoković ispisali su najsjajnije stranice u povijesti ove igre, bili smo doslovno počašćeni prateći svih godina njihovu nesmiljenu utrku prema vrhu.

Švicarac kao simbol elegancije i talenta, pravi umjetnik poteza i ljepote tenisa, svakako najomiljeniji od publike i muški rekorder po broju osvojenih Wimbledona (osam). Nadal po svojim nadljudskim fizičkim predispozicijama, ratnik na terenu, gospodar na zemljanoj podlozi, neprikosnoveni kralj Roland Garrosa za sva vremena (14). O Đokoviću, koji je imao, makar u nešto manjoj mjeri – i jedno i drugo, ali pobjednički karakter čak i veći! Jedini koji je barem tri puta osvojio sva četiri Grand Slama. Ukratko, kompletan sportaš, na granici savršenstva,

Veliki tercet je ukupno uzeo 66 Grand Slam turnira i u tome je Đoković ostao za korak ispred (24), Nadal (22), Federer (20). Iako je dakle već rekorder, srpski tenisač je još aktivan i ne bismo se baš kladili kako neće doseći i svoj 25. trijumf čime bi postao jedan i jedini ikada. U teniskom svijetu ponetko će ovu eru nazvati i kao "Velika četvorka", ali, složit ćete se, Andy Murray ipak ne spada u ovo društvo.

Čak ni najveći teniski znalci silno bi se namučili izabrati najveći od svih duela unutar ovog trokuta, ako bismo baš bili "prisiljeni" istaknuti jedan, to bi bilo finale Wimbledona 2008, Federer – Nadal, kojeg mnogi nazivaju najboljim teniskim okršajem u povijesti. Španjolac je vodio 2:0, Roger izjednačio dobivši dva tie breaka, a ovaj teniski "Armagedon" završen je nakon četiri sata i 48 minuta, pobjedom Nadala u petom setu sa 9:7. Ipak, nije to bio najduži sudar u "trokutu", ostalo je zabilježeno da su u u finalu Australian Opena 2012. godine Đoković i Nadal igrali pet sati i 53 minute, pobjedom "Noleta". Uz to, Đoković je taj vremenski rekord "osvojio" i u Wimbledonu, u također duelu za antologije, kad je finale 2019. godine dobio protiv Federera sa 13:12 u petom setu, kad se igrao prvi put tie break posljednjeg seta u povijesti turnira.

I tako smo stigli do nove ere, novog duela Sinner vs Alcaraz koji će po svemu sudeći obilježiti barem desetak godina svjetskog tenisa, osim ako se u međuvremenu ne pojavi neki novi "vanzemaljac". Ljubitelji tenisa već imaju pocrtano u svom kalandaru sljedeće termine, kraj kolovoza i početak rujna: New York, New York!