Propuštena prilika ili dobra škola?

Prilike koje su otišle u vjetar

Prošle godine u Wimbledonu je to zaista bila situacija "za razbiti glavu". Nikoga se, jasno, ne treba podcjenjivati, ali nakon što je u dva teška meča slomio respektabilne suparnike, Jarkka Nieminena i Paul-Henrija Mathieua, sve je izgledalo otvoreno za Čilićev polufinalni ogled s Rafaelom Nadalom. Arnaud Clement i Rainer Schüttler, koji su Marinu jedan za drugim trebali biti na putu do polufinala, ipak su igrači protiv kojih sadašnji prvi hrvatski reket čak ne mora ni igrati briljantno da bi ih dobio. Sasvim dovoljno bilo bi odigrati dobar meč.

Ipak, kraj puta donijela je već osmina finala protiv Clementa, ogled u kojem se Marin nije uspio približiti svojoj makar prosječnoj igri, što je iskusni Francuz iskoristio, a realno, nije mu bilo ni osobito teško ubilježiti pobjedu bez izgubljenog seta. Dosta toga dobio je na poklon s druge strane mreže.

No, Clement lani u Wimbledonu nije bio izoliran slučaj, iako se može reći da je bio najcrnji mogući iz Čilićevog kuta gledanja - u tako važnom trenutku i s prilikom koja se otvarala odigrao je zbilja jako loše. Nešto bolje bilo je u Marinovoj sljedećoj osmini finala na Grand Slam turnirima, početkom ove godine na Australian Openu, ali ni tada, protiv Juana Martina Del Potra, prvi hrvatski reket nije odigrao kako je želio.

Argentinac je, istina, odličan tenisač, neusporedivo jači protivnik nego Clement u Wimbledonu, no ponovno je dosta krivice za poraz bilo na hrvatskom adutu, uz previše oscilacija i potrage za pravom igrom nakon osvojenog prvog seta. Del Potro je bio konstantniji, a s obzirom da se Marin mučio, nije mu trebalo puno da u preostala tri seta okrene sve u svoju korist i stigne do četvrtfinala.

I iz poraza protiv Tommyja Haasa u protekla dva dana može se izvući dosta negativnog. Pogotovo u prva dva seta, u kojima je iskusni Nijemac previše toga dobio praktički "na pladnju" - u prvom je Marin jednostavno morao zadržati 40:15 na servisu za set, u meču ovakve težine takvu šansu ne smiješ ispustiti, dok je i u izjednačenoj drugoj dionici mogao proći bolje da je igrao bolje. Razlog za brigu? Nakon 5:3 u prvom setu pa sve do izgubljenog drugog, Čilić nije igrao dobro, pogotovo ne u usporedbi s izdanjem u kojem je otvorio meč, a od toga se ne može pobjeći. Ponovila se borba s vlastitim oscilacijama više nego sa suparnikom.

Povoljno i obećavajuće je što je Marin nakon izgubljena prva dva seta pronašao puno bolju igru, s njom se vratio i izvukao i kada je bilo gusto, spašavajući dvije meč-lopte i rani mini-break zaostatka u tie-breaku četvrtog, dok bi se za peti zaista moglo reći da je mogao otići na bilo koju stranu. U toj fazi susreta su i jedan i drugi igrali dobro, iskusni Nijemac imao je nešto više sreće, i to je sve. Za razliku od prva dva seta, u kojima većim dijelom nije bio pravi, iz završnice se malo toga može predbaciti prvom hrvatskom reketu, bez obzira što nije držao na servisu za pobjedu kod 5:3 i bez obzira što su se nešto kasnije dogodile i dvije meč-lopte. Haas ih je izvukao, nije da ih je Marin propustio.

Sjećajući se izgubljenih mečeva na tri dobivena seta u još kratkoj seniorskoj karijeri hrvatskog broja jedan, mogao bi se dodati i pad bez pravog otpora protiv Jamesa Blakea lani na Australian Openu, u prvoj Marinovoj seniorskoj osmini finala nekog Grand Slam turnira. No, kako su tada svoju ulogu odigrali i jak vjetar i vrlo dobro Amerikančevo izdanje, taj poraz ipak se ne može smjestiti u kategoriju nekih drugih, poput već spomenutog wimbledonskog protiv Clementa, pa ni Del Potra početkom godine u Melbourneu.

Marin zna i može

Nakon svega ovog i da se ostane samo na spomenutih nekoliko primjera, postojao bi dobar razlog za brigu može li uopće Čilić posložiti igru i zadržati koncentraciju da bi dobivao velike mečeve na tri dobivena seta, u situaciji kada za pobjedu moraš biti spreman i na maraton. Srećom, prvi hrvatski reket već je odigrao dovoljno kvalitetnih mečeva na Grand Slam turnirima da bismo tu brigu i sjenu sumnje gurnuli u drugi plan - dobivao je respektabilne igrače, a kao najpozitivniji primjer, vrijedi se prisjetiti lanjskog trećeg kola Australian Opena, kada je bio jednostavno sjajan.

Da se početkom prošle sezone nije dogodila odlična predstava u pobjedi nad Fernandom Gonzalezom za prolazak u osminu finala u Melbourneu, sjena sumnje u Čilićevu spremnost za velike pobjede bila bi puno veća. Pesimisti će vjerojatno reći da tako kvalitetan meč još nije ponovio, no s obzirom na to što je Marin tada odigrao i kako je igrao u brojnim svojim drugim pobjedama, ne nužno samo na Grand Slam turnirima, nema razloga prepasti se da takvih mečeva i pobjeda neće biti još. Bilo bi puno gore da nikada nije odigrao kao lani protiv Gonzaleza, prosječni igrači ne bi bili u stanju pokazati ono što je Marin pokazao tada.

Dojam je ponekad sjajan, ponekad osrednji, a ponekad i loš, činjenica je da Čilića još uvijek često prate oscilacije, ali kada s nepunom 21 godinom stigneš do 13. mjesta na svijetu, imaš u riznici tri ATP naslova i već četiri osmine finala na Grand Slam turnirima, nitko nema razloga biti nezadovoljan takvim razvojem karijere.

Istina je da je Goran Ivanišević prije nego je napunio 21 napravio više, a na neki način, sudbina svakog dolazećeg hrvatskog aduta je da ga se uspoređuje s najvećim. No, nešto takvo posebno što je Goran napravio još kao 20-godišnjak je zaista teško ponoviti.

Samo rijetki su u toj dobi vlasnici četiri ATP naslova, tri Grand Slam četvrtfinala uz još jedno polufinale (Wimbledon '90.) i finale (ponovno Wimbledon, dvije godine kasnije), a povrh toga, i dvije brončane medalje s OI, u singlu i paru 1992. u Barceloni. Nemam staklenu kuglu da bih bio siguran da se više nikada neće pojaviti hrvatski tenisač koji će tako mlad napraviti toliko puno, ali nikome se ne treba nametati takav pritisak. Bilo u usporedbi s Goranom, bilo u usporedbi s nekim drugim velikim igračima koji su u ranoj fazi karijere postigli nešto slično.

Marin Čilić ima svoj put, kao što su ga imali Ivan Ljubičić ili Ivo Karlović, koji su najbolje rezultate ostvarili kada nisu bili toliko mladi kao prvi hrvatski reket danas. Možda je pogodnija usporedba s Marijem Ančićem s obzirom da je sličnost s Čilićem u dosadašnjem razvoju karijere nešto veća - i Mario se najavio jako rano, ne samo pobjedom nad Rogerom Federerom 2002. u prvom kolu Wimbledona, nego i wimbledonskim polufinalom dvije godine kasnije, kad mu je bilo 20. Ipak, i Ančić je svoje dosad najbolje napravio nakon što je proslavio 21., za veće stvari ponekad trebaš čekati i ne izgubiti strpljenje ako odmah ne dobiješ sve što si želio.

Hoće li Čilić ostvariti velike stvari u svojoj karijeri i hoće li imati bolje prilike nego lani ili ove godine u Wimbledonu, ne može znati baš nitko, pa ne znam ni ja. Da se ostvarilo sve što mi se činilo izglednim, Roger Federer bi već sada bio samostalni rekorder po broju Grand Slam naslova u karijeri, Juan Carlos Ferrero imao bi poneki Roland Garros više u kolekciji, Guillermo Coria bi barem jedanput otišao do kraja na pariškoj zemlji, a našlo bi se još dosta sličnih očekivanja koja se nisu ostvarila... U tenisu se ponekad, iz bilo kojeg razloga, ne dogodi nešto što si predvidio, ali prvom hrvatskom reketu treba vjerovati.

Marinova karijera zasad se razvija po planu, dovoljno stabilno i s vidljivim korakom unaprijed iz godine u godinu, a ukoliko ne bude nepredviđenih okolnosti, ono najbolje tek je pred njim. Kuda će ga to odvesti, tek ćemo vidjeti, no igračka kvaliteta koju su mnogi već prepoznali i izdvojili je takva da ne treba biti skromnog apetita.