Goranov oproštaj i svijetla budućnost

Foto: Davor Sajko

Oproštaj najvećeg nekako je bio najtužniji dio Wimbledona 2004., ne samo iz hrvatskog kuta gledanja. Goran je i na posljednjem turniru karijere pokazao ono što ćemo pamtiti iz najboljih dana - jedan briljantan nastup, prvo kolo protiv Mihaila Južnjog, pa jedan puno teži i nervozniji, u pet setova protiv Filippa Volandrija... No, i kad ga nije išlo pronašao je put do pobjede, iako nam je još jednom "potrošio" dosta živaca. Bez obzira što ovaj posljednji Wimbledon rezultatski nije puno značio - kad igra Goran, već je po navici postalo teško pratiti meč sasvim hladno.

Nije se oprostio na terenu broj dva, protiv Volandrija koji na travi ipak nije neka "marka", već je sve odgodio za dan kasnije i susret s Lleytonom Hewittom na središnjem stadionu. Dvoboj s čovjekom koji ga je 2002. naslijedio kao wimbledonski pobjednik, s čovjekom koji je i tog dana igrao kao wimbledonski pobjednik - i Goran nije mogao puno... Svejedno, bio je to oproštaj kakvog je sam zamišljao. Nije se mogao dogoditi nigdje drugdje nego na terenu kojeg pamti po teškim (tri izgubljena finala) i lijepim trenucima, velikoj pobjedi nad Patom Rafterom iz 2001., pobjedničkoj ceremoniji s pokalom u rukama. Oprostio se u "desetki" hrvatske nogometne reprezentacije, uz nekoliko prigodnih zvižduka s tribina zbog majice "kockastih" i veliki pljesak na kraju. Nedostajat će.

"Rupa" nakon Gorana definitivno postoji, zbog tenisa i jedinstvenog karaktera, neviđenih akrobacija na terenu i na press-konferencijama nakon meča, ali već stižu igrački nasljednici. "Sve nas je više, ako sam imalo pomogao njihovoj karijeri, barem 1 %, bit ću jako sretan", reći će najveći hrvatski tenisač nakon posljednjeg wimbledonskog nastupa. Mislio je prvenstveno na Marija Ančića i Karolinu Šprem; Varaždinka je tih dana bila slavljena zbog pobjede nad Venus Williams, a Ančić se probijao do prvog velikog polufinala u karijeri...

Foto: Neven Jurković

Karolina nije ostala samo na Venus, iako će pobjeda nad starijom Williams na središnjem terenu biti najljepša uspomena iz dva wimbledonska tjedna. Bilo je to tek u drugom kolu, a kasnije je prošla još dva, protiv iskusnih i na travi neugodnih Meghann Shaughnessy i Magdalene Maleeve... Posebno impresivan bio je nastup protiv uporne Bugarke, koja tog dana, iako se Šprem vidljivo mučila s ozljedom gležnja, nije mogla ništa.

Kraj prvog velikog predstavljanja u Wimbledonu, u tek drugom pojavljivanju na najvećem svjetskom turniru na travi, dogodio se u četvrtfinalu, protiv tog dana nedodirljive Lindsay Davenport. Kiša je zgusnula program i natjerala Karolinu da igra u ubrzanom ritmu, samo dan nakon Maleeve, tako da nije ostalo dovoljno snage za petu tenisačicu svijeta. Prvi put među osam na Grand Slam turniru, s novim dokazom da vrijedi biti među deset, ili najmanje prvih 15 na svijetu...

Mario Ančić otišao je korak dalje. Bolji iz meča u meč; prvo se dosta namučio u četiri seta protiv Peruanca Luisa Horne, koji je vodio sa setom i breakom prednosti u drugom, pa je izdržao pet setova protiv Francuza Juliena Benneteaua, još opasnijeg suparnika od Horne. Dva teška nastupa bili su velika zamka, obzirom da Mario pamti prošlu godinu i iznenađujući poraz u prvom kolu protiv Rafaela Nadala, ali najvažnije je da ih je prošao... Dobro zagrijavanje za kasnije.

Foto: Dražen Patarčić

Treće kolo Mario je riješio u tri seta protiv Dominika Hrbatyja, a u osmini finala igrao je nešto više od seta i dočekao predaju Xaviera Malissea, polufinalista iz 2002. godine. A onda je, poput Karoline, doživio "Venus Williams", u liku Tima Henmana. Pobjeda koju će najviše pamtiti s ovog turnira i nastup nakon kojeg je skrenuo najviše pozornosti... Odigrao je sve što je trebalo, teško je moglo bolje, i "slomio" jedinog domaćeg aduta u tri seta, ostavivši Engleze na tribinama središnjeg terena i na "Henman Hillu", pred velikim ekranom, s još jednim velikim razočaranjem i pitanjem: "Hoće li, može li Tim?" Ovog puta nije mogao, priznao je da je naišao na boljeg: "Nisam izgubio ovaj meč, on ga je dobio."

Nastup karijere, pobjeda karijere i nova potvrda da Ančić s 20 godina vrijedi više od 63. mjesta na svijetu, s kojim je ušao u ovaj Wimbledon. Pokazao je potencijal u prvom kolu 2002. protiv Rogera Federera, što je sjajnom Švicarcu do danas posljednji poraz na travi, potvrđivao se na nekoliko Challengera, pa dolaskom do finala Milana ranije ove godine... Sporije nego se očekivalo i sporije nego je to napravio Goran? Gledano po godinama - da, ali nije bitno; svatko ima svoj put i svatko ne može biti turnirski pobjednik s 19. U Marijevom slučaju najvažnije je da je pokazao da vrijedi i da je na dobrom putu.

Polufinale protiv Andyja Roddicka ovog je puta bilo kraj Ančićevog wimbledonskog niza. Možda je šteta što zbog kišnih odgoda nisu igrali na "centru", na kojem je do tada bio stopostotan, sigurno je šteta što je jedan prekid u subotu pomogao Amerikančevom povratku kad je gubio s 5:4 u trećem setu, ali Mario se nije ni na što izvlačio. Drugi nositelj bio je bolji, a on je pokazao da ide naprijed i da suradnja s Rohanom Goetzkeom, nekadašnjim trenerom Richarda Krajiceka, zasad teče odlično. Ančić s početaka karijere ili iz prošle sezone i Ančić u sadašnjem izdanju nisu isto; danas je bolji, a ima još dovoljno mjesta za novi korak naprijed.

Goran, Karolina i Mario, glavni likovi Wimbledona 2004. iz hrvatskog kuta gledanja. Bilo ih je još, naravno - nepravedno bi bilo zaboraviti Ivu Karlovića i novi korak naprijed u odnosu na prošlu godinu. Ovog puta bila je osmina finala, u kojoj je jači bio nedodirljivi Federer... Najbitnije od svega je što su pokazali da mogu puno i da mogu i više; lijepe vijesti s hrvatskim igračima neće nestati Goranovim odlaskom, nasljednici su već tu.