Morska nesreća nije porušila sve dobro

Teško je, pa i nepotrebno, baciti pogled unatrag na Ančićevu sezonu misleći o onome što je moglo biti, iako nije teško zaključiti da je stanka zbog ozljede koljena i propuštanje ljetne sjevernoameričke turneje bilo ključno da se drugi hrvatski reket ne probije među prvih osam na ATP-evoj Race ljestvici i izbjegne poziciju rezerve u Šangaju. Sve što je pokazao u ostatku sezone davalo je garancije da bi Mario s nekoliko velikih ljetnih turnira, uključujući US Open, kući donio punu vreću bodova.

Za početak priče o Mariju Ančiću u 2006. treba se vratiti u prosinac prošle godine, kad je drugi hrvatski reket postavio dobre temelje za ono što je pokazivao u mjesecima koji su iza nas. Podsjetimo, upravo se Mario, uz tradicionalni doprinos u paru s Ivanom Ljubičićem, u finalu Davis Cupa u Slovačkoj pobjedom nad Michalom Mertinakom pobrinuo za odlučujući treći bod i osigurao odlazak trofeja u Hrvatsku. Iako ne igrački, psihološki je to bio iznimno težak meč, a Ančić je u njemu dokazao da može ostati čvrst i pod velikim pritiskom.

Psihološku snagu i borbenost drugog hrvatskog reketa vidjeli smo i u brojnim situacijama u aktualnoj sezoni. Dovoljno govori podatak da je Mario od siječnja do posljednjeg tjedna rujna dobio 21 uzastopan meč koji je otišao do odlučujućeg seta, trećeg na većini turnira, odnosno petog na Grand Slamu ili u Davis Cupu.

Foto: Darko Kraljević

Od svih tih pobjeda, nekako su najviše u pamćenju ostali preokret nakon što je gubio 2-0 u setovima protiv Jürgena Melzera u prvom kolu Svjetske skupine Davis Cupa u Austriji, kao i prolaz u petom setu protiv Tommyja Robreda u osmini finala Roland Garrosa. Podsjetimo, Španjolac je tada vodio s 2-1 u setovima, a Ančić je u završnici izdržao i probleme s grčevima i dehidraciju zbog koje je čak povraćao na terenu.

Drugi hrvatski reket je u svim dijelovima sezone imao barem jedan istaknutiji rezultat. Iz početnih mjeseci treba izdvojiti siječanjsko finale Aucklanda, uz vrlo dobar tjedan kojeg nije mogao zasjeniti ni slabiji dan i samo četiri osvojena gema u borbi za naslov protiv Finca Jarkka Nieminena. Tjedan iza na redu je bio Australian Open, na kojem je kraj puta stigao u trećem kolu protiv toga dana prejakog Španjolca Davida Ferrera.

Veljača je Mariju donijela novo finale, uz poraz od Arnauda Clementa u Marseilleu, nakon što je prethodno, između ostalih, eliminirao i Ivana Ljubičića. Ubrzo su na redu bila dva sjevernoamerička Masters Series turnira, uz Ivanov uzvrat u osmini finala Indian Wellsa, te Ančićev dolazak do četvrtfinala Miamija, kada ga je nadvisio David Nalbandian.

Ukočena leđa uoči travanjskog četvrtfinala Svjetske skupine Davis Cupa protiv Argentinaca i Marijevo propuštanje tog ogleda vjerojatno su bili ključ hrvatskog poraza i oproštaja od obrane naslova, no, ako je moguće naći sreću u tom nesretnom vikendu, Ančić se ipak nije ozbiljnije ozlijedio da bi u pitanje došao nastavak sezone u podjednako uspješnom stilu.

Zapravo, kako se pokazalo - nastavak je bio još uspješniji od dotadašnjeg dijela sezone. Mario je na zemlji igrao četvrtfinale Rima (poraz od Nalbandiana), polufinale Hamburga (zaustavio ga Robredo), s reprezentacijom osvojio World Team Cup u Düsseldorfu, a potom dogurao i do četvrtfinala Roland Garrosa, u kojem je jači bio Roger Federer. Sve priče o Mariju Ančiću kao tenisaču koji nikad neće ostvariti ništa značajnije na crvenoj prašini su pred ovim rezultatima jednostavno pale u vodu.

Travnati dio sezone donio je nastavak naleta. Ančić je prvo obranio naslov u Hertogenboschu, uz pobjedu u finalu protiv Jana Hernycha, a zatim došao i do četvrtfinala Wimbledona, u kojem je znak stop još jednom postavio Federer. Prvom tenisaču svijeta to je bio možda i najdojmljiviji nastup na putu do četvrtog uzastopnog wimbledonskog naslova, uz pobjedu sa 6:4, 6:4 i 6:4.

Nedugo nakon Wimbledona, Mariju se dogodila već spomenuta nesreća i ozljeda koljena nedaleko otoka Hvara, a jedina sreća je što se sve uspjelo riješiti bez operacije i još duže stanke, tako da je drugi hrvatski reket bio potpuno oporavljen i spreman za povratak nakon US Opena. Na redu je bio završni pohod u cilju da uhvati mjesto u Šangaju.

Na tom putu, Ančić je napravio puno dobrog. Treba se prisjetiti finala Pekinga, u kojem je, nakon dobrog ranijeg dijela tjedna, ipak ostao bez snage i izgubio od Marcosa Baghdatisa, kao i nedavnog osvajanja St. Petersburga uz finalnu pobjedu nad Thomasom Johanssonom.

Foto: Igor Jurišić

Za izravan plasman na Masters Cup na koncu je nedostajala samo jedna pobjeda, u četvrtfinalu prošlotjednog Masters Series turnira u pariškom Bercyju protiv Nikolaja Davidenka, no Rus je tada bio jednostavno prejak za svu konkurenciju, a tako i u dvoboju s drugim hrvatskim reketom. No, Mario se tim rezultatom izborio da u Šangaj ide kao prva rezerva, što je, obzirom na ljetnu pauzu zbog ozljede, ipak bio dobro odrađen posao.

Osim sjevernoameričkih turnira koje je propustio zbog koljena, Mario je po povratku na teren ispustio izravan plasman na Masters Cup i s nekoliko slabijih rezultata u Aziji i Europi, prvenstveno uz poraz od Robbyja Gineprija u drugom kolu Masters Series turnira u Madridu. No, realno, bilo je i teško očekivati da će sve ići glatko nakon više od dva mjeseca stanke, a za iduću sezonu preostaje nada da će sve proći bez većih ozljeda.

Naravno, iako je blizu završetku, ovoj sezoni možda još nije kraj. Ančić će biti "na čekanju" ukoliko netko od sudionika Masters Cupa odustane od nastupa, nada da će dobiti priliku zaigrati još uvijek traje...