Mukotrpan put do uspjeha

Ivan je ovim nizom dokazao kako je u ovoj godini definitivno najbolji sportaš u Hrvatskoj. A cijela priča o našem najboljem tenisaču počela je u ljeto 1988. godine.

Foto: Dražen Patarčić

Za vrijeme školskih praznika drugo dijete u obitelji Ljubičić dobilo je naređenje oca Marka da se počne baviti nekim sportom. Tada devetogodišnji Ivan u ruke je uzeo reket i odlučio se za tenis. Jedan od razloga bio je i Wimbledon koji se prenosio na tadašnjoj televiziji. Prvi Ivanov klub bio je "Mladen Stojanović" u rodnoj Banja Luci. U grupi s drugim vršnjacima s kojima je bio u klubu Ivan je pokazivao veliku volju i rezultate.

Prvi pehar osvojio je 1990. godine u Prijedoru, na prvenstvu BiH. Tamo se igrala završnica prvenstva, a u finalu je od Ivana bolji bio Mirko Pehar. U Beogradu je Ivan postigao prvi međunarodni uspjeh i osvojio prvu novčanu svotu. Tadašnjih 1.500 njemačkih maraka bili su nagrada za osvajanje Rucanor Cupa. Prvu nagradu Ivan je potrošio na sebe - kupio si je zlatni lančić kao uspomenu.

Ivan Ljubičić rođen je 19. ožujka 1979. godine u Banja Luci kao drugo dijete u obitelji oca Marka, majke Hazire i tri godine starijeg brata Vladana. Zbog ratnih događaja, Ivanova obitelj u svibnju 1992. godine napušta Banja Luku i na kraju odlazi u Opatiju gdje je živio u hotelu Astoria. Tih se mjeseci Ivan bavio tenisom malo manje, igrao je tek mečeve parova s veteranima u opatijskom klubu.

Carlo Brucciera, predsjednik talijanskog kluba Le Pleiadi u Montcalieriju pored Torina, u studenom 1992. poziva Ivana da se usavrši u njihovom kampu. Tri godine koje je tamo proveo, smatra Ivan, bile su ključne za njegovo odrastanje kao čovjeka i igrača. Cjelodnevni treninzi bili su jedina zanimacija dječaku koji je živio unutar kluba ne znajući ni riječ talijanskog.

Foto: Goran Pervan

Upravo u tom kampu Ivan je donio odluku koja se danas pokazala iznimno važnom. Odlučio je kako će nastupati samo pod hrvatskom zastavom. Nakon te odluke Ivan je u Rijeci 1995. godine postao prvak Hrvatske u konkurenciji do 16 godina. Nakon toga, Ljubičić je počeo skupljati prve ATP bodove. Tereni Istarske rivijere ostat će upamćeni kao mjesto na kojem je Ivan ostvario prve seniorske pobjede.

"Nije bilo lako u svim tim godinama djetinjstva. Nisam baš imao puno opcija kada se moralo odlučivati što ću raditi u životu. Ispalo je pozitivno, ne mogu se žaliti, jer toliko je tenisača koji nisu uspjeli", tvrdi Ivan, koji je kao juniorski igrač reprezentacije Hrvatske osvojio Winter Cup (Europsko dvoransko prvenstvo do 16 godina), a zatim u paru sa Željkom Krajanom i neslužbeno Svjetsko prvenstvo do 16 godina - Orange Bowl.

Godine 1996. na turniru zbog kojeg je i počeo igrati tenis, Wimbledonu, Ivan u finalu juniora gubi od Bjelurusa Volčkova. Iste te godine, nakon pobjede na velikom juniorskom turniru Eddie Harre u Miamiju i polufinala Australian Opena 1997. godine, Ivan postaje drugi junior svijeta.

Foto: Bruno Karadža

U proljeće 1997. nakon predaje u četvrtfinalu juniorskog Roland Garrosa zbog bolesti, Ivan se vraća u Zagreb i na zagrebačkom Challengeru dolazi do finala. U završnici gubi od Alberta Berasateguija, koji je tada bio 15. igrač svijeta. Tu je godinu završio kao 289. igrač svijeta. Nakon slabije 1998. godine, u kojoj je osvojio jedini satelit u životu, Ivan ulazi u prijelomnu 1999., kad je počeo igrati i na ATP turnirima.

U 2000. godini Ivan je odigrao dva polufinala (Sydney i Bastad), te tri četvrtfinala ATP turnira (Marseille, Kopenhagen i Brighton). Godinu kasnije osvaja prvi ATP turnir u karijeri. Lyon će u Ivanovoj karijeri ostati upisan zlatnim slovima. Na putu do naslova pobijedio je Gustava Kuertena, Gastona Gaudija, Marata Safina i na kraju Younesa El Aynaouija. Nakon Lyona prvi je put ušao među 30 najboljih tenisača svijeta, a godinu je završio na 37. mjestu.

U 2002. godini, koju je okončao na 49. mjestu, drugom po broju asova (iza Australca Arthursa), Ivan upisuje dva polufinala (Rotterdam, Gstaad) i četiri četvrtfinala (Adelaide, Dubai, Umag, Taškent) na ATP turnirima, te napokon uspijeva proći prvo kolo na jednom Grand Slam turniru. Stiže do trećeg kola Australian Opena, gdje gubi u pet setova od Waynea Ferreire u "dobivenom" meču.

U veljači 2003. postao je tek deveti igrač u povijesti koji je u Svjetskoj skupini Davis Cupa osvojio sva tri boda za svoju zemlju, a to je napravio protiv zemlje koja je najviše puta u povijesti osvajala taj pehar, SAD-a u Zagrebu. "Davis Cup donosi drugačiji naboj u odnosu na turnire. Ako je tenisač visoko rangiran, Davis Cup može ponekad smetati u rasporedu. Ipak, u napornoj sezoni nije loše odvojiti dva tjedna za reprezentaciju, pogotovo kada ima uspjeha", govorio je tada Ivan, a danas sigurno ima isto mišljenje.

Foto: Igor Jurišić

Poslije toga Ivan je počeo teniski rasti da bi danas došao do samog teniskog vrha i u sve sportske novine. Da je ostao isti momak s početka karijere Ivan je pokazao u travnju ove godine. Desetu obljetnicu ATP Challengera Zagreb Opena Ivan je obilježio svojim osvajanjem turnira.

"Prvi veliki seniorski uspjeh Ivana Ljubičića datira iz 1997. godine kada je igrao finale Zagreb Opena protiv vjerojatno najzvučnijeg pobjednika, Španjolca Alberta Berasateguija. Stoga nismo mogli poželjeti bolji poklon za desetu obljetnicu i ljepšu gestu Ivana Ljubičića", rekao je njegov veliki prijatelj Branko Horvat, direktor zagrebačkog Challengera.

Ivan je velika budućnost svjetskog tenisa. A hoće li poslije Metza i Beča pokoriti i Madrid vidjet ćemo u nadolazećem tjednu. Sam je izjavio kako je samopouzdanje u njemu veliko i ako se dobro odmori - sve je moguće.

Hoće li Ivan nakon Bratislave u prosincu mijenjati životnu priču, i u prvu rečenicu životopisa umjesto osobnih podataka stavljati "Pobjednik Davis Cupa 2005."? Nadamo se, a do tada ćemo morati uživati u njegovim nastupima na ATP turnirima. Šangaj opet izgleda blizu.