Oproštaj velikog Petea

Niz od 14 naslova na četiri najveća, nitko u povijesti nije uzeo više, završio je lani u New Yorku, u velikom finalu protiv Andrea Agassija. Nakon dvanaest mjeseci razmišljanja, i s 32 godine "na leđima", "pala" je odluka: "Osjećam da sam postigao sve što sam htio, prošlogodišnja pobjeda bila je kao odlazak na vrlo visoku planinu - nijedan cilj više nije bio preda mnom. Uoči Wimbledona probao sam žešće trenirati, no - srce nije bilo 'unutra', znao sam da je kraj blizu. I sada je tu, 100% je sigurno da se neću vraćati."

Prošlogodišnji trijumf u Flushing Meadowsu bio je i prekid, za Samprasa neuobičajeno duge, "suše" naslova, koja je trajala od Wimbledona 2000. Tada je uzeo svoj rekordni 13. Grand Slam naslov, sedmi (i posljednji) na "svetoj" londonskoj travi, i vjerojatno je, nakon što je "preskočio" Roya Emersona, određeno vrijeme bio bez motiva. Postigao je dovoljno, prije toga i rekordni broj završenih sezona na prvom mjestu ATP ljestvice, šest u nizu 1993. - '98...

Unatoč svemu, sinoć je, na pitanje o najvećem svih vremena, ostao dosljedan sebi - nije se nametao: "Nikad od mene nećete čuti da sam najveći svih vremena. Napravio sam ono što sam napravio, osvojio puno Grand Slam turnira, to je jedini odgovor... Teško je uspoređivati '90-te sa '60-ima ili '40-ima, ne znam postoji li najveći igrač svih vremena."

Ipak, brojke govore u prilog Samprasu. Bez obzira što nikad nije osvojio Roland Garros: "To je razočaranje, ali o tom ni ne razmišljam previše. Bio sam blizu jedne godine", vjerojatno je mislio na 1996., kad je u polufinalu bolji bio kasniji pobjednik Jevgenij Kafeljnikov, "no, nije se dogodilo. Život ide dalje."

Bez obzira što je rijetko podignuo atmosferu na press-konferencijama, na brojne pobjede koje je proslavio relativno hladno, bez obzira što je povremeno zaradio i etiketu "dosadan": "Osjetio sam da su mi navijači bili bliži i više me voljeli tek kad sam počeo gubiti, nakon Wimbledona 2000., no, sveukupno gledajući, ne bih mogao reći da me nisu dovoljno cijenili."

Uostalom, bilo je dovoljno primjera suprotnih slici o hladnom ili odbojno perfektnom, nezaustavljivom Samprasu. Suze na Australian Openu 1995., u četvrtfinalu protiv Jima Couriera, kad je saznao da trener Tim Gullikson boluje od (kasnije kobnog) raka, povraćanje na US Openu 1996., protiv Alexa Corretje, u dvoboju kojeg je kasnije ipak dobio... I toga se sjetio u jučerašnjem razgovoru s novinarima: "Nakon tog meča saznao sam, i svi drugi su saznali, da imam srce i da se uvijek mogu boriti do kraja."

Wimbledon je posebno poglavlje. Počelo je 1993., a do 2000. izgubio je samo jedan meč. Četvrtfinale iz 1996., protiv kasnijeg pobjednika Richarda Krajiceka... Servis, najbolji na svijetu, izlazak na mrežu kao čista realizacija - recept protiv kojeg je bilo teško na londonskoj travi. Goran Ivanišević je dvaput bio Samprasovom "žrtvom" u finalu, '94. i '98., iako je oba puta bio blizu, no - bile su to velike Pistol Peteove godine.

U 2001., godini najvećeg Goranovog slavlja, "zapeo" je u osmini finala protiv Rogera Federera, a prošle godine dogodio se, po Samprasovom priznanju, najteži poraz u karijeri, u drugom kolu protiv Georgea Bastla. I onda, dva mjeseca kasnije, posljednje slavlje na US Openu, u zadnjem velikom "sudaru" s Andreom Agassijem... "Nakon onog protiv Bastla, doći do kraja u New Yorku bilo je posebno slatko - jedno i drugo razlikuje se kao dan i noć."

Jučer navečer još jednom je bio na središnjem terenu, stadionu Arthura Ashea, u posebnoj svečanosti obilježavanja kraja karijere. Bili su tu i John McEnroe, Jim Courier, Boris Becker, šef ATP-a Mark Miles, putem video-zida obratio se i Andre Agassi... I, naravno, prepuni stadion navijača koji su priredili ovacije velikom Peteu, zbog kojih nije mogao suspregnuti suze.

Blistava karijera je završena, pred njim je obitelj, supruga Bridgette i sin Christian, sutra, vjerojatno, i neki novi izazovi... Do viđenja, veliki majstore!