Poraz u finalu nije sramota

Foto: Igor Dragozetić

Bolje nekoliko uzastopnih dobrih turnira nego jedan naslov, pa dugo ništa - ponovio je nekoliko puta Ivan Ljubičić. Stvar koju su u prva dva mjeseca sezone i jedan i drugi ostvarili, a ujedno i povod za veliku nadu u nastavak dobrog niza i u ostatku sezone. Počevši od sljedećeg vikenda i Davis Cup dvoboja s Amerikancima, potom i na dva uzastopna Masters Series turnira, u Indian Wellsu i Miamiju... Istina, bilo bi ljepše da je poneki naslov tu, ali nisu zbog poraza u finalima postali gubitnici; bitnija od titula ipak je igra, kontinuitet, a i Ivan i Mario to danas imaju.

Prvi hrvatski reket je iz tjedna u tjedan popravljao stanje na ATP ljestvici i danas se već toliko igrački dignuo da se u dva uzastopna finala ravnopravno nosi s Rogerom Federerom, da i u teškim mečevima, bez pravog ritma, prolazi Tima Henmana i Tommyja Robreda, koji također pripadaju vrhu. Danas ga nitko ne voli vidjeti s druge strane mreže, a to je, uza sve ostalo, vjerojatno najveći dobitak za Ljubu, koji je, kako je sam rekao, sa skoro punih 26 godina "na leđima" potpuno sazrio.

Četiri finala i jedno polufinale, 20 pobjeda i šest poraza u prva dva mjeseca sezone su sjajne brojke; tome se zbilja ne može ništa prigovoriti. Jedina Ivanova nezgoda bio je Australian Open, poraz u drugom kolu protiv Marcosa Baghdatisa, no s ovakvim igračkim skokom i popravkom renkinga ove sezone ima veliku šansu uzeti i to što mu još fali, veliki rezultat na Grand Slam turnirima. Ne treba mu pritisak sa strane, ne treba ni sam sebi gurati teret na leđa, nego samo ovako nastaviti; negdje će se otvoriti.

Foto: Goran Pervan

Mario Ančić najavio se još 2002. u prvom kolu Wimbledona, velikom pobjedom nad Rogerom Federerom, lani se istaknuo finalom Milana i polufinalom Wimbledona, dosad najvećim rezultatom karijere, a u posljednjih mjesec dana, poput Ivana, i on je pokazao da može vezati dobar niz na nekoliko uzastopnih turnira - ima polufinala u Marseilleu i Rotterdamu, pa jučerašnje finale Scottsdalea, a treba dodati i da je na Australian Openu stigao do trećeg kola i tamo otkinuo set kasnijem pobjedniku Maratu Safinu.

Jedini pravi Marijev podbačaj bio je Milano i drugo kolo protiv Sergeja Stahovskog, dok je u Scottsdaleu protiv Waynea Arthursa, koji je bio tri koplja iznad svog uobičajenog izdanja, teško mogao napraviti više. I u Arizoni je odigrao dobar turnir i pokazao da je u igri sve manje "crnih rupa", što ga je u ranijim sezonama znalo koštati većeg broja neočekivanih poraza. Na pravom je putu, već nadomak prvih 20 na Entry listi...

Istina je, dobar broj ljudi priznaje samo pobjede i trofeje, a koga briga za druga mjesta, ali, uza sve što brončani dvojac iz Atene ovih tjedana pokazuje, je li potrebno tražiti više? Makar idućeg tjedna i izgubili od Amerikanaca (koji su i dalje favoriti), makar ostali bez pobjede u baš svakom finalu na Touru do kraja karijere, što se vjerojatno neće dogoditi - Ivan i Mario ubacili su u brzinu više, dokazali da hrvatski muški tenis i u prvoj godini poslije Gorana ima perspektivu i kvalitetu. A to je dobar posao.