Najveći favoriti EP-a, 3. dio

Organizator Europskog prvenstva Hrvatska najveći je favorit za naslov prvaka. Mada je izbornik Ratko Rudić svjestan očekivanja javnosti podiže ručnu: "Reprezentacija nam je izbalansirana na svim pozicijama. Ambicije su nam velike, ali upuštati se u najave tipa 'osvajamo zlato' nema smisla. Prevelik pritisak može nam jedino odmoći, nužno je ići utakmicu po utakmicu, svakom protivniku pristupiti maksimalno ozbiljno, bez kalkulacija, kao da je riječ o finalu. Samo tako možemo do onog što svi priželjkujemo".

Hrvatska je bez pošteđenih Igora Hinića i Samira Baraća pripreme započela koncem lipnja i postupno dizala formu. U Svjetskoj ligi u Nišu osvojena je brončana medalja, na Svjetskom kupu u Oradei srebrna, a u Rumunjskoj gdje su se reprezentaciji priključili i prekaljeni Hinić i Barać izvađena je i viza za Svjetsko prvenstvo u Šangaju sljedeće godine. U kolovozu se spariralo sa svjetskim prvacima Srbima (Srbija nas je dobila dvaput u Svjetskoj ligi i jednom na Svjetskom kupu) i Rusima (u čast 80. rođendana Korčulanskog plivačkog kluba) i Rudić je odredio 13 igrača za Zagreb.

Više od polovice je igrača prije tri godine osvojilo naslov svjetskih prvaka u Melbourneu: Josip Pavić, Damir Burić, Andro Bušlje (upaljene tetive u ramenu su se smirile), Barać, Maro Joković, Miho Bošković i Hinić, a tu su i Sandro Sukno, Ivan Buljubašić, Paulo Obradović, Frano Karač, Petar Muslim i Nikša Dobud (odavno se oporavio od lakšeg trovanja).

"Reprezentacija je po kvaliteti u rangu onoj iz Melbournea", primijetio je Rudić koji je kroničnu ozljedu ramena naveo kao razlog nepozivanju junaka finala u Melbourneu protiv Mađarske Pava Markovića (tada 22-godišnjak je preuzeo odgovornost i u produžecima postigao oba hrvatska gola).

Problem je što je Hrvatska na europskim prvenstvima kao u blokadi, broj medalja nije proporcionalan broju vrhunskih igrača i klupskih uspjeha u proteklih 17 godina. Od osamostaljenja i petog mjesta u prvom nastupu u Sheffieldu 1993. pod izbornikom Duškom Antunovićem osvojene su samo dvije medalje.

Nakon četvrtog mjesta u Beču 1995. i Seville 1997. izbornik Neven Kovačević je u Firenzi osmislio prvo srebro (10:14 protiv Mađarske u finalu). U Budimpešti dvije godine poslije ponovno je osvojeno četvrto mjesto, a drugi naslov viceprvaka izboren je pod Zoranom Rojom u Kranju 2003.

Finale EP-a u Sloveniji su obilježili navijački incidenti (napadnut je i komentator HTV-a Jura Ozmec), Hrvatska je u finalu izgubila od Srbije i Crne Gore (prokockali smo tri gola prednosti i izgubili 8:9 u produžecima), a HVS je zbog divljanja navijača na tribinama olakšan za 100.000 eura.

Rudiću je EP u Zagrebu treća sreća na klupi Hrvatske, najtrofejniji svjetski trener i jedini koji je s tri različite reprezentacije osvojio naslov svjetskog prvaka vodio nas je u Beogradu 2006. i u Malagi prije dvije godine. U Srbiji je pomlađeni sastav smogao snage tek za sedmo mjesto, a u Španjolskoj se forma tempirala za Olimpijske igre u Pekingu i osvojeno je i četvrto četvrto mjesto (u polufinalu smo izgubili od kasnijih prvaka Crnogoraca 7:9, a u utakmici za brončanu medalju 14:15 u produžecima od Mađarske).

Hrvatska prvu utakmicu igra večeras u 20.40 protiv branitelja naslova Crne Gore: "Otvaranje ne može biti teže, Crna Gora je izuzetno težak protivnik, ali dug je put. Pobijedimo li, ne smijemo se prepustiti euforiji, ali ni poraz ne smijemo shvatiti kao tragediju, dugo je prvenstvo, puno je utakmica", zaključio je Barać pred start svog šestog europskog prvenstva u karijeri.