Uz malo stresa do Cresa

Foto: Dario Dodić

Vaši samoprozvani omiljeni Sportnetovci odlučili su s vama podijeliti suze i smijeh s prva dva dana "opstanka" na Cresu. Sve je počelo naopako, ali jedna je dobra duša izmamila osmijehe na našim izmučenim licima.

Pa naravno da nije bilo toliko tragično! Iako se nismo zaputili prema Odisejevom otoku, nije nam bilo nimalo lako. Vjerojatno smo se ustali na krivu nogu, i jednostavno nam je bilo suđeno da dan započne ne baš dobro po nas. Samo buđenje u 6.45 ujutro kako bismo stigli na bus za Cres bilo je dovoljan razlog za nervozu koju su pospješili turistički radnici na našem najvećem otoku.

Sama vožnja autobusom bila je prilično ugodna - jedan od važnijih razloga za dobru volju bio je Dalibor Brun sa svojim miksom Sve su se laste vratile sa juga - dobra pjesma za testiranje zvučnika na prijenosnom računalu, nije li? Srećom po nas, ostali putnici nisu previše prigovarali, barem ne naglas. Malo je starija populacija okupirala mjesta, pa ih je pjesma vjerojatno vratila u dobra stara vremena.

Foto: Tomislav Pacak

Trajekt je bio ugodno osvježenje nakon vozikanja busom - vjetar u kosi, romantični pogledi u svim smjerovima dokle god oko seže, a nas muče sandale jedne gospođe. Naravno, o ukusima se ne raspravlja, ali mi smo vam osigurali fotografiju, pa prosudite sami. No dobro, da skratimo malo priču, stigli smo na Cres...

Mario Ančić ukrstio je rekete s Llodrom i htjeli smo vidjeti barem dio meča, pa smo se pod punom ratnom spremom (ukupno pet teških torbi i dvije pederuše) uputili prema rivi, jer tamo je najviše kafića, a u kafićima ima televizora. E, kasnije smo ustvrdili da nam premise nisu baš "štimale".

Provirili smo u svaki ugostiteljski objekt i šokirala nas je spoznaja da televizora nema. Dobro, nije tome baš posve tako. U jednom smo kafiću zapazili to čudo tehnike, i upitali konobaricu "Jel' radi televizor?". Dotična gospođa uzvratila je s "očiglednim" pitanjem "Zašto?". Nećkali smo se kako odgovoriti na to pitanje; "Zbog sira", "Za babino brašno" ili uvijek popularno "Zato", no odlučili smo se za "Da nešto pogledamo". Šokirana odgovorom, žena nam je odgovorila da TV - ne radi. Šteta, možda je "Zato" mogao izvući povoljniju reakciju za nas.

Ančićev meč sve je više odmicao, a mi smo lutali po rivi. Slučajno smo provirili u jednu prilično neuglednu slastičarnicu kad tamo - televizor koji je udovoljavao svim našim kriterijima - radio je! Zamolili smo gospodina koji tamo radi da prebaci na Ančića i stigli smo taman na vrijeme - da vidimo posljednji gem. Nije važno, Mario je osvojio svoj prvi turnir i popravio nam dan.

Nažalost, poboljšanje je bilo kratkog vijeka, trebalo se vratiti u stvarnost, a ona je uključivala već spomenute torbe i "cipel-cug" do ACI marine Cres gdje je smješten press centar. Nekako smo se doteglili do marine, da bi nam tamo objasnili da: 1) akreditacija još nema i 2) smo smješteni u hotelu Kimen, koji se, naravno, nalazi u smjeru iz kojega smo došli (tri kilometra od marine). Pogled na torbe i put koji treba prevaliti nije nudio razloga za dobro raspoloženje.

Foto: Dario Dodić

Umor i glad učinili su svoje, prije "kalvarije" odlučili smo dati još jednu priliku creskim ugostiteljima, i ovaj put smo pogodili. "Creski" ugostitelji su, kako smo kasnije saznali, zapravo iz Slavonskog Broda, i možemo slobodno reći da su nam spasili dan. Prvi plus: nakon dugog hodanja zaželjeli smo se hladne vode, uz već naručeno piće, a pronicljivi konobar je prepoznao izmučena lica i počastio nas kriglama od pola litre. Drugi plus: pariški odrezak bio je veći od površine Pariza, ili barem blizu. Treći, četvrti, peti i stoosmi plus: konobar nam je ponudio prijevoz do hotela! I torbama. Treba li naglasiti da smo i idući dan pohodili isti restoran?

Foto: Tomislav Pacak

Nakon toga sve je krenulo na bolje. Hotel je pravo osvježenje kao i ledeno more u creskoj uvali, a uskoro je stiglo i vrijeme da nešto i radimo. Otputili smo se u marinu (ovoga puta bez torbi) uzeti nekoliko izjava sudionika te prisustvovati otvaranju IMS prvenstva. Moramo istaknuti svesrdnu pomoć koju nam je pružila urednica službenog biltena, Valentina Prokić; budimo iskreni, nismo eksperti za jedrenje, no Valentina je svojim znanjem i angažmanom popunila praznine. Ne samo to, već nam je i osigurala razgovore s glavnim facama među skiperima. Valentina, hvala ti!

S obzirom da nismo isplovili zajedno s jedriličarima, ponedjeljak nam je bio prilično prazan obvezama i pun ničime. Da zadržimo koncentraciju, odradili smo poslijepodnevno drijemanje i otišli do marine da vidimo jesu li svima jedra na broju. Jesu. Sutra nas očekuje navigacija do marine, a jedriličare do Rovinja. I nazad. I nas. Vraćaju se tek u srijedu, a naš creski dnevnik zajedno s njima jer u međuvremenu očekujemo samo jedno - okršaj Cannesa i Toulousea u Championship Manageru.

Foto: Dario Dodić

Živili!