FINA, imaš tumor...

Kada se 2003. godine prvi put "okliznuo" na doping kontroli, Marko Strahija upozorio je na metode dokazivanja nedopuštenih sredstava, tvrdeći kako nikada nije "koketirao" s bilo kakvim koktelima s "tamne strane" te da se sigurno radi o pogrešci. Svijet je ostao gluh. I nijem. Ruku na srce, baš kao i Hrvatska. Rijetki su "progutali" priču o nevinosti, o uroti galaksije protiv Marka Strahije, tko god on bio. Bili su u pravu. Urote nije bilo. Samo nemara, lijenosti, inertnosti plivačkih glavonja kojima upravo ti plivači svakim zaronom i okretom donose na pladnju bankovne nule i dan, dva više u odajama moći.

Bilo je teško, preteško osluhnuti što ima za reći i sam "krivac". Već u startu, njegove su riječi potonule na dno bazena u kojemu je ostavio znoja za tri generacije; jer, gospodo draga, dokazi su dokazi, ma kako oni klimavi i neuvjerljivi bili. Promjene metoda, priznavanje pogreške, skandalozno. Novi milijuni za probuđene "krivce", ohrabrene Strahijinom borbom koji bi također tražili pravdu. A pravda je skupa, tako prokleto skupa. Uostalom, kolike su šanse da je taj Strahija u pravu? Da ne laže i ne mulja pred ovim svetim i nepogrešivim sudom, kao deseci prije njega? Kontrola kaže kriv je, a kontrola ne laže. Nikada. Osim u onih 0.001%, no to se ne događa. Nikada. Uvijek ga se može opravdati kao "kolateralnu žrtvu", pomesti pod krvavi tepih "nesporazuma", no takav je jedan od milijun, a mi, velikodušni kakvi jesmo, spremni smo preuzeti taj rizik na naša leđa. Ups.

Marko im je bio samo broj, statistika, zarez u računici, plus ili minus. Nisu razmišljali. Nisu razmišljali da ruše cijeli jedan svijet čovjeku, jer se boje pogledati kroz njegove oči. Samo da vide kakvu katastrofu mogu napraviti, ako pogriješe. Ali kontrola ne griješi. Nikada. A osjećaj gorčine, bespomoćnosti, jada? Sve to velikodušno su prepustili jednom čovjeku, čiji se svemir okrenuo naglavačke zbog dvije riječi. "Kriv je". Nepravda boli, jako. A kada vam uzme prvu ljubav...eh, onda ubija. Uz bol i suze, iz dana u dan.

Marko je odradio dvogodišnju suspenziju, progutao "govno" koje su mu servirali s osmijehom "znanstvenici, stručnjaci, direktori, čelnici" i ostali dobronamjernici. Iz inata, ljubavi prema sportu, okrenuo je novi list i krenuo ispočetka, s vječitom etiketom "prevaranta" na leđima. Kilometar, po kilometar, nagrada je stigla. Isplivana A norma za Peking, odlična forma uoči Europskog prvenstva u Debrecenu i onda...pljas! Po drugom obrazu. Opet ista priča, isti hormon, ista kontrola; nepogrešiva. Zabrana nastupa na EP-u.

Sa 32 godine na leđima i zadnjom prilokom za odlazak na Olimpijske igre, više nije bilo popuštanja. Strahija je opet zagrmio "Nisam kriv"", no što je jedan glas u moru od šest milijardi, jedna sudbina, jedan život? Njemu, gospodo draga, sve što ima. A vi ste se opet igrali Boga. I zaboravili se. Dodatni testovi i analize vama nisu potrebni, jer vi znate sve. To je ta tamna strana borbe protiv dopinga, tumor koji proždire one "kolateralne žrtve". Niste provjerili. Do kraja. Do 100%.

Marko je provjerio. Nije kriv. Prokletih 100%. Udarac pod rebra, nakon kojeg slijedi tapšanje po leđima uz izlizanu frazu. "Događa se". Nažalost, ova borba nije ništa prema onoj koja sad slijedi. Prevelika razina hormona rasta hCG prouzrokovana je tumorom na koji je Strahija već ranije ukazivao kao jednu od mogućnosti. Niste slušali. Sada nije ni bitno. Marko ide pod nož, a vi, mali bogovi secirane savjesti, spavajte mirno...