Krešimir Čač: 'U Njemačkoj na visoke pozicije dolaze samo vrhunski školovani ljudi'

Na novom poslu bit će zadužen za razvoj juniora na putu prema seniorskoj reprezentaciji Njemačke, a do ove odgovorne pozicije u sustavu ove plivačke i sportske velesile nije bilo nimalo lako doći.

"U jednom dijelu radilo se o stjecaju okolnosti jer je nakon doktorata na Sveučilištu u Rijeci moja supruga dobila ponudu za nastavak znanstvene karijere u Berlinu. Šest mjeseci kasnije i ja sam došao za njom i od travnja 2013. godine sam ovdje. Bilo je to za mene vrlo stresno jer nisam poznavao ni jezik ni ovdašnji sustav. To su mi potvrdili i vrlo korektni ljudi u Berlinskom plivačkom savezu kad sam im donio svoj životopis. Moji rezultati i nastupi na trima Olimpijskim igrama su im bili jako zanimljivi, ali bez dobrog poznavanja njemačkog jezika i njihovog golemog sportskog sustava nisu mi mogli ponuditi nikakav ozbiljan posao", prisjeća se Čač.

No, to ga nije obeshrabrilo i odmah je znao što mu treba biti prvi potez.

"Odmah sam upisao školu njemačkog jezika i u 12 mjeseci položio sve stupnjeve od A1 do C2, pa sam mogao sa svima normalno komunicirati. Iz Berlinskog plivačkog saveza ponudili su mi angažman u jednom malom klubu, gdje sam 4-5 puta tjedno radio s mlađim kategorijama natjecatelja. Imao sam malu plaću, ali sam to shvatio kao učenje – posla i jezika – za koje mi je netko još i plaćao. I već nakon dvije godine stigla mi je ponuda iz najvećeg berlinskog plivačkog kluba, u kojem sam i danas."

I to mu je bila odskočna daska prema Olimpijskom centru.

"Da, moj klub je partner Olimpijskog plivačkog centra, testiramo djecu 3. i 4. razreda za sportske škole. Došli smo do toga da u petom razredu sportske škole imamo cijeli jedan razred plivača i tako je vrlo lako uskladiti nastavu sa sportskim obavezama jer su one svima iste. Radio sam u međuvremenu s 1500 djece u raznim selekcijama i dogurao do pozicije glavnog trenera. Povezao sam se i s glavnim trenerima plivačke reprezentacije, kandidirao se za posao u Olimpijskom centru i od 1. srpnja sam tamo glavi trener. Za to mi je, eto, u Berlinu trebalo sedam godina."

Znači li to da se za sljedećih sedam ili deset godina Krešo Čač vidi i na mjestu trenera seniorske reprezentacije Njemačke?

"Sad mi je glavni cilj jako puno učiti. Radim s trenerima koji su, primjerice, trenirali Franzisku van Almsick (osvajačica deset olimpijskim i šest svjetskih medalja op.a.) i aktualnog svjetskog prvaka na 1500 metara Floriana Wellbrocka. Oni su sada moji mentori. Da, sljedeći cilj mi je za deset godina popeti se stepenicu više, do tima koji će trenirati nekoga tko lovi olimpijsko zlato. Kažem do tima jer na tome ovdje radi cijeli tim, a ne pojedinac. Najbolji plivači imaju trenera za tehniku, trenera za izdržljivost, trenera za rad na suhom..."

Govoreći o uključenosti bivših vrhunskih sportaša - što je predmet istraživanja projekta Active in Sport Again! - zanimljivo je čuti u kojoj mjeri oni ostaju u sportu kada je riječ o Njemačkoj.

"Nema ih u sportu baš puno, kako bi to netko možda očekivao. Njemačko gospodarstvo je toliko jako da ne traže svi bivši sportaši šansu samo u sportu. Ono što, primjerice, znam da je bivši rukometni reprezentativac Stefan Kretzschmar sada sportski direktor ovdašnjeg kluba Füchse i da se Britta Steffen, dvostruka plivačka olimpijska pobjednica iz Pekinga, bavi nekim poslovima vezanima uz zdrav život budući da je studirala ekologiju. Ono što, međutim, moram naglasiti je to da ovdje na vrhunske pozicije dolaze samo vrhunski školovani ljudi. Ne samo u sportu."

A školovanje je odigralo važnu ulogu i u Krešinom trenerskom putu.

"Plivačku karijeru sam okončao 2008. godine, a istovremeno sam diplomirao na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu i 2010. i specijalizirao smjer plivanje kod profesora Gorana Leke. On mi je i savjetovao da u svom trenerskom poslu počnem s najmlađima. Kako su tada u Rijeci izgrađeni novi bazeni prihvatio sam posao voditelja plivačke škole u PK Primorje. Od 2008. do 2013. smo u tim vrlo dobrim uvjetima za rad narasli s 200 na 700 djece, a stvorio sam i vlastiti tim s četiri trenera i 10 instruktora. Mogu reći da sam trenerski posao naučio učeći djecu plivati."

To, međutim, ne znači da bi Čač tamo i ostao da supruga nije dobila posao u Berlinu.

"U jednom trenutku sam shvatio sam da mi je napredak u sustavu hrvatskog plivanja nemoguć. Nije bilo pravih mentora, a prevladavala je percepcija nije dobro kad si dobar, bolje je kad si prosječan. Loše je bilo i kadroviranje, napredovali su podobni, a ne odlični i počeo sam u jednom trenutku razmišljati što dalje."

Kako danas iz Berlina gleda na hrvatsko plivanje, svojedobno naš najuspješniji sport?

"Sustav ne postoji. Čak i kad se pojavi vrhunski talent, treneri ne znaju što bi s njim radili, nema mentora za mlade trenere, ali ni razumijevanja za plivanje. Pitam, eto, neki dan kolegu u Hrvatskoj jesu li počeli s treninzima, a on mi kaže Nismo, trenirati prema odluci Nacionalnog stožera mogu samo sportaši 1. i 2. kategorije, a mi imamo samo dvojicu koja zadovoljavaju te kriterije. Podsjetio bih vas da smo prije 20 godina imali u Hrvatskoj 10 bazena manje nego danas, ali nas je osam imalo 1. kategoriju. Struka se ne razvija dinamikom kojom bi se trebala razvijati, pa Mićini, Gordanovi i Dujini rekordi i dalje stoje, iako ti njihovi rezultati u svjetskim razmjerima više ne znače ništa posebno. Vidim da čak i neki moji juniorski rekordi iz 1991. još nisu oboreni, što mi je stvarno nevjerojatno."

Dakle, Krešimira Čača, po svoj prilici, više nećemo vidjeti u hrvatskom plivanju?

"Postojala je prije tri godine neka opcija da se vratim u Zagreb. Predlagao sam osnivanje Zagrebačkog plivačkog centra koji bi okupio najbolje plivačice i plivače iz svih klubova, ali... Rekao sam trenerima Morate dozvoliti vašim najboljim plivačima da treniraju s najboljim plivačima iz drugih klubova i da ih vode vrhunski treneri koji bi bili na plaći u Zagrebačkom plivačkom centru, a prvo njihovo pitanje bilo je A, gdje će naši plivači plaćati članarinu? No, mislim da tu i nije bio toliki problem plaćanje članarine koliko je to bila trenerska taština. Eto, kod nas u Olimpijskom centru u Berlinu treniraju plivači iz 5 ili 6 klubova, ali na prvenstvima nastupaju za svoje klubove. I, da, u svojim klubovima plaćaju i članarinu", zaključuje Čač.