Rudić: 'Najdraže odličje mi je s juniorskom reprezentacijom gdje su bili i Bukić, Milanović, Bezmalinović...'

Sezona u Italiji je prekinuta i Ratko Rudić nije uspio oprostiti se s novim trofejom. Izgledno je da bi ga s Pro Reccom osvojio, no u ovom trenutku najvažnije je da je bez problema preživiokoronavirus krizu.

"Sve je u redu. Vratio sam se iz Italije gdje sam također bio u izolaciji koja me dočekala i ovdje pa sam se već naviknuo. Drago mi je da sam kod kuće i tako na neki način lakše provodim to vrijeme u izolaciji", istaknuo je Rudić za podcast Sportkluba.

Rudić je trenersku karijeru okončao sa 69 osvojenih trofeja.

"Da smo odigrali i kup i prvenstvo bili bi u igri za još tri trofeja i vrlo vjerojatno bih imao više trofeja. Ne treba biti pretenciozan, ali sigurno bi bilo više trofeja jer smo bili stvarno superiorni. No nije sve u trofejima, ostaje taj odnos s klubom, igračima, mojim suradnicima, to je ono što će ostati duže. Bilo bi lijepo da smo završili s nekim velikim rezultatom, finale je trebalo biti u samom Reccu gdje se bazen uređivao i pripremao se spektakl. Čak su i neki ljudi već rezervirali smještaj, neki moji prijatelji iz Brazila već su imali rezervacije soba, ali na žalost sve je palo u vodu."

Ratko Rudić napravio je puno za vaterpolo na ovim prostorima, ali i za talijanski i američki vaterpolo.

"Ja sam u svakoj sredini imao određen način rada koji je bio i s moje strane prilagođen uvjetima u kojima sam se nalazio. Ja sam sam želio upoznati što bolje i kulturu i mentalitet pojedinih zemalja, nastojao sam učiti jezik i tako dalje. Ali, određene principe svog rada sam uvijek održavao od svojih početaka pa do kraja. Uvijek se treba pridržavati nekih pravila i to je bitno za vaterpolo. Naravno, situacije su se mijenjale, u Jugoslaviji je bilo nešto drukčije, trener je imao punu vlast i vladao je autokratskim stilom gdje se nisu postavljala pitanja i svi su morali izvršavati svoje zadatke. Tada smo imali dosta organiziran sustav u sportu koji je iznjedrio dosta dobrih trenera u svim sportovima, ne samo u vaterpolu. To mi je kasnije bila nit vodilja i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori. U Italiji sam imao nešto drukčiju situaciju, momčad je praktički bila dobro pripremljena i inteligentna taktički. Ono što po meni nije bilo dobro je izbjegavanje konfrontacije s fizički superiornijim protivnicima i prilagodili su taktiku tome. Cilj je trebao biti izabrati onu taktiku koja će ti donijeti najbolji rezultat, to sam najviše mijenjao. Ja sam se prilagodio njima, ali i oni su počeli trenirati onako kako sam ja želio i to je dovelo do naše vladavine u cijelom jednom ciklusu. Dosta sam ondje radio na nekim istraživanjima i eksperimentima, pomogao mi je njihov Olimpijski odbor i imali smo dosta informacija iz svih segmenata vaterpolske igre i to mi je pomoglo u pripremama i u jačanju momčadi. Nakon 10 godina radio sam u Americi, ondje nakon Olimpijskih igara nema ničega, raspad sistema je bio. Morao sam početi od nule i moram reći da sam ondje uložio jako puno truda da bi u svakom segmentu organizacije nešto promijenio jer sam smatrao da je američki vaterpolo potreban svijetu i Americi zbog njihove reputacije. Tamo sam imao dugoročni program koji je trebao dovesti do olimpijske medalje. Kasnije sam se vratio u Hrvatsku, ali oni su nastavili, kasnije zaista i došli do te medalje 2008. godine u Pekingu kad su bili srebrni. U Hrvatskoj sam opet zatekao ne baš sjajnu situaciju. Sjećam se prvog treninga u Šibeniku, jedan osrednji trening je izazvao dosta upala i ozljeda. Ali nastavili smo raditi, gradili smo kult reprezentacije i mislim da smo od osvajanja svjetskog zlata u Melbourneu 2007. što smatram ključnim trenutkom hrvatskog vaterpola, otvorili brojna vrata raznim medaljama koje osvajamo do današnjeg dana."

Posebno drago mu je odličje iz 1983. godine.

"Najdraže odličje mi je s juniorskom reprezentacijom 1983. godine gdje su bili i Bukić, Milanović, Bezmalinović... Tada smo prvi put u povijesti jugoslavenskog vaterpola osvojili srebra na europskom i svjetskom prvenstvu. To su bila prvenstva gdje su ti mladi igrači na neki način prezentirali svjetskoj vaterpolskoj javnosti i pokazali su sav talent. To je kasnije i meni bila neka odrednica u kasnijem radu."

I u mirovini će Rudić imati što za raditi.

"Član sam Stručnog savjeta Hrvatskog vaterpolskog saveza, jedan sam od osnivača organizacije Waterpolo Development koja radi s djecom i organizira njihove manifestacije. Predsjednik sam i komisije za razvoj svjetskog vaterpola pa imam tih funkcija i naravno da ću dati svoj doprinos u svemu tome. Drugih planova zasad nemam." 

FOTO: Dalibor Urukalović/PIXSELL