Teško je probaviti odlazak najboljeg, ali to je bila jedina ispravna odluka

Sport donosi brojne radosti svim dionicima koji u njemu sudjeluju, izravno ili neizravno. Igrači osvajaju medalje, trofeje, postaju prvacima. Treneri razvijaju igru kroz strateški pristup. Djelatnici u klubu nastoje pridonijeti razvoju kroz financijski i drugi aspekt. Navijači uživaju u igrama i uspjesima svojih miljenika. To je nešto što sport čini važnim u svakodnevnom životu brojnih ljudi. Nažalost, sport donosi neke grozne trenutke. Ne mislimo pritom na poraze koji su sastavni dio života, a pogotovo sporta. Mislimo na trenutke kada se doslovno radi o životu i smrti.

Posljednjih godina i desetljeća nemali broj sportaša okončao je svoj život tamo gdje nije trebao - na sportskom igralištu. Nemali broj preminuo je od posljedica zatajenja srca ili od bolesti posredno uzrokovanih srčanim problemima, stranice su bile ispisane tugovanjem i žalovanjem za mladim ljudima, ljudima u naponu snage koji su otišli prerano. Često sportaši sami ponavljaju kako život ne prestaje igračkim umirovljenjem već počinje novo poglavlje, nova prilika za dokazivanjem i rastom i pritom ne mislimo nužno financijskim.

Kroz sve ovo što sada pričamo ne želimo niti pomišljati da se nešto moglo dogoditi u bazenu Sandru Suknu. Vjerujemo kako je svima koji su upoznati s tom situacijom laknulo kada je 28-godišnji Sukno rekao kako definitivno prekida svoju aktivnu igračku karijeru. Najbolji hrvatski vaterpolist shvatio je ono o čemu smo pisali. Nije život samo vaterpolo, igra u bazenu i nema smisla riskirati ono najvrjednije što čovjek ima.

Kako uopće opisati Sukna koji s 28 godina uđe u anale hrvatskog vaterpola za koji ne možemo reći da nije donio gomilu trofeja posljednjih godina. Pa krenimo knjiškim i statističkim nabrajanjem što je sve osvojio. Sukno je olimpijski, svjetski, mediteranski i europski prvak te europski klupski prvak. Osvojio je Jadransku ligu tri puta, Prvenstvo Hrvatske i Italije kao i kup natjecanja tih zemalja. Nastupao je za europske velikane, svoj Jug, talijanski Pro Recco, a tri godine igrao je i u riječkom Primorju.

Ukratko rečeno, Sukno je osvojio sve što se moglo osvojiti. Uz silna zlata koje je osvajao, važno je reći kako ima i srebro s Olimpijskih igara u Rio de Janeiru, kao i srebro i čak tri bronce sa svjetskih prvenstava. Posljednja velika medalja koju je osvojio upravo je ona svjetskog prvaka iz 2017. godine. U finalnoj utakmici protiv Mađarske koja je bila sve samo ne laka, Sukno je bio sjajan. U trenucima kada su inače odlični Maro Joković, Andro Bušlje i Anđelo Šetka šutirali kombinirano 1/13, Sukno je kapetanski vodio momčad do zlata s tri pogotka. Možda vam se čini malo, ali u vaterpolu, pogotovo u finalu u kojem je Hrvatska postigla osam golova, tri pogotka iznimno su vrijedna. Isto toliko golova dao je i protiv Srbije (11:12) u polufinalu. Upravo protiv Mađarske u finalu, Sukno je postigao svoj posljednji gol.

Na to Prvenstvo došao je ozlijeđen, šest tjedana ranije slomio je prst desne ruke, ali je svejedno inzistirao na nastupu od prvog dana i s posebnom udlagom vodio je Hrvatsku do titule.

Nećemo Sukna kao igrača pamtiti samo zbog njegovog snažnog udarca, odličnog pregleda igre i sjajnih dodavanja. Sukno će ostati zapamćen kao pravi kapetan selekcije, igrač koji je u presudnim trenucima bio smiren i na potrebnoj razini kako bi svojoj momčadi pomogao da osvoji odličja. Zbog svega toga, sportski je velika šteta što Sukno više neće nastaviti karijeru. Koliko je bio velik igrač govori i činjenica da ga cijene svi njegovi rivali i protivnički igrači, a uostalom, ponio je titulu i najboljeg igrača svijeta 2017. godine u izboru trenera i izbornika.

Sigurni smo da bi u narednom razdoblju, u narednim godinama bio na razini na kojoj je bio u posljednje vrijeme, da bi još obilježio godine koje su bile pred njim, a time i donio Hrvatskoj, kao i svojem klubu, puno medalja. Hrvatski vaterpolo gubi velikog igrača, te 2017. godine proglašenog najboljim na svijetu i to je nešto što je vrlo teško nadoknadivo. Ipak, hrvatski vaterpolo mogao bi dobiti sjajnog trenera, klupskog djelatnika ili čovjeka koji će sigurno ostati uz vaterpolo. Ako se samo nakratko pogleda obiteljsko stablo, jasno je da jabuka ne pada daleko od stabla. Goran Sukno, Sandrov otac, olimpijski je pobjednik iz Los Angelesa 1984. godine. Jasno je da Sandro neće otići iz vaterpola jer je vaterpolo dio njega. Također, nemamo nikakvih dvojbi da će ostati vrlo blizu svoga Juga s kojim je bio iznimno vezan i u koji se trebao vratiti nakon operacije srca u Clevelandu.

Kako god bilo, što god odluči, Sukno će imati podršku svih. Sjećate se svih onih dionika koje smo na početku nabrojali. Sve njih Sukno je zadužio svojim igrama i svojim iskrenim pristupom, a svi oni njega su s pravom isticali kao jednog od najboljih vaterpolista. Uz tugu što ga više nećemo vidjeti kao vođu hrvatske reprezentacije, želimo Suknu sve najbolje u njegovom privatnom i poslovnom životu i nadamo se kako će ostati blizak vaterpolu makar ne bio u bazenu.