"Plan i rad, tako sam stvorio reprezentaciju"

Zagrebački zagrljaj potpuno ga je opio. Potpuno neočekivano. Trideset tisuća duša s velikom su radošću dočekale dolazak njegovih prvaka. A dočekani su kao pobjednici. Za Ratka Rudića, najtrofejnijeg svjetskog trenera, priredba iz snova. Baš kao što i zaslužuje čovjek koji se popeo s Hrvatskom na krov svijeta. Aplauzi, slavlja, zdravice, čestitanja, prve stranice u novinama, intervjui. Za Ratka, jedno pravo slavlje. "Ovo uistinu nisam očekivao", priznaje skromno.

Uspjeh koji je iznenadio "nevjerne Tome", ali ne i njega. "Planiranje i rad vam se uvijek vrate, voli naglasiti. Ulovljen na izlazu Poljuda, gdje je svjedočio utakmici polufinala Kupa između Hajduka i Dinama, Rudić priča u hodu. "Navijam za Hajduk, pošto sam iz Splita. Što se tiče Italije, moje simpatije idu Sampdoriji". No, odmah potom razgovor se vraća na australski podvig.

Hrvatska nije bila među favoritima. Kako ste stvorili pobjedničku momčad?

Mi smo s radom započeli još 2005., na SP-u u Montrealu. Iako nisam nikada imao sve igrače na raspolaganju, započeli smo s grpuom mladih i pokojim iskusnijim igračem. Povratak u hrvatski vaterpolo nije bio lagan: trebalo nam je vremena za prilagodbu, pokušavali smo konkretizirati probleme. Prvu godinu proveli smo u analiziranju realnog stanja u vaterpolu.

Mnogi mediji sumnjali su u vaš plan i rad...

Ipak smo mi Mediteranci, emocije su puno jače od razuma. Nikada nije lako imati potrebno strpljenje za stvaranje velikog rezultata. Koji put je čak teško "progurati" dugoročni plan. Moj plan nije smišljen za kratkoročne ciljeve, na primjer, za OI u Pekingu.

Želite li reći da bi Hrvatska sada mogla otvoriti niz?

Naravno. Mislim da ovi igrači mogu biti naša glavna snaga sve do OI, iako mi preipremamo i momčadi za razdoblje poslije Pekinga. Želio bih naglasiti što je moj plan; ne zaustaviti se na zlatu iz Melbournea i eventualnom dobrom rezultatu u Pekingu. Mi se već pripremamo za sljedeći olimpijski ciklus, već gledamo na London 2012.

Dakle, možemo se usuditi reći kako se mijenja svjetski vaterpolski poredak: Mađarska i Srbija izjednačene, ali iza Hrvatske?

Aktualna situacija među mladim vaterpolskim naraštajima nagovješćuje dvije sile u vrhu: Hrvatsku i Srbiju. Tu se još može priključiti Mađarska koja ima dobre vaterpoliste. No, ne smijemo zaboraviti niti Španjolsku, Crnu Goru i Italiju. Sve ovisi o radu s mladima, radu Saveza i klubova. Naš kontinuitet ovisi o takvom tipu rada: podržavati mlade vaterpoliste i "bacati ih u vatru" kako bi stekli potrebno iskustvo; oni jednostavno moraju igrati što više utakmica i to je jedini pravi put. No, također moramo nastaviti s borbom za podije i uvijek moramo biti tu negdje. To je jedini način za održavanje motivacije i volje za radom. Rad bez rezultata je frustrirajuć.

Foto: FaH

Koja je tajna Hrvatske?

Nema tajne. Radi se o talentu mladića momčadsku igru. Hrvatska se u Melbourneu pokazala kao prava ekipa. S velikom željom za igrom. Možda se radi i o fizičkim predispozicijama i tradiciji: mala smo država, no imamo snažne vaterpoliste.

Koji su igrači bili ključni?

Znaš kako se veli: pobjeđuje nogomet. Ja velim: pobjeđuje momčad. Ne može se slaviti bez kvalitetnih igrača. Ali, ne pobjeđuje se ako oni nisu "škvadra", ako ne dišu kao jedan. To je sve samo slovo na papiru, no mi smo to demonstrirali u bazenu. Bez tzv. najboljeg igrača. Osvojili smo zlato bez grešaka, bez problema s disciplinom. Dominirali smo u svim utakmicama. Imamo samo jednog igrača u sedmorki Prvenstva. Mislim da je od 13 naših momaka, njih bar šest ili sedam moglo ući u idealnu momčad. No to nije važno. To nije naš cilj. Nikada ne postoji najbolji, pobjeđuje kolektiv.

Hrvatska 2007., Italija 1994., Jugoslavija 1986. Koja je razlika između ta tri zlata...

S Jugoslavijom i Italijom osvojili smo Prvenstvo bez poraza. Ali imali smo velikih problema s Mađarskom. U Australiji je bilo drugačije. Odigrali smo bez greške i na visokom nivou od početka do kraja.

Poredak iz Melbournea odražava realno stanje stvari u vaterpolu?

Mislim da da. Rezultati odražavaju realnost. Španjolska je lako mogla proći Mađarsku. Bila je to dramatična utakmica do posljednje sekunde.

Ratko Rudić, "Amerikanac": radio je puno, ali bez pretjeranog uspjeha. Zašto?

Plan s SAD-om je bio dugoročan. I počeli su stizati prvi rezultati: na SP-u smo se ravnopravno borili sa Srbijom, u Svjetskoj ligi smo pobijedili Mađarsku. Naš cilj nisu bile OI u Ateni 2004., već Peking 2008. Plan je već bio spreman za taj ciklus. Nakon toga stigao je poziv moje domovine: želja za povratkom kući bia je jača od svega. No, američki savez napravio je pogrešku i prekinuo moj projekt. Upropastili su godine mukotrpnog rada. Dokaz? U Australiji sam bio pozvan na razgovor s predsjednikom njihovog Saveza u svezi s tim projektom koji je bio prekinut iz meni nepoznatih razloga. Sada žele nastaviti s tim mojim planom.

Italija je pomladila momčad, malo ili puno?

Moram dati diplomatski odgovor. Nisam je pratio previše, ne mogu suditi o nečemu što ne poznajem. Italija ima tradiciju i uvjeren sam kako se može vratiti u sam vrh.

Tko Vam je iz Italije čestitao na zlatu?

Puno njih, na primjer, svi koji su bili prisutni na Prvenstvu. No bez sumnje iznimno mi je drago što su me se sjetili i svi bivši suradnici.

Još jedan novitet iz Melbournea je i drugačiji Ratko Rudić. Puno više osmjeha ispod brkova čovjeka koji je nekoć bio "željezni narednik". Čak je i odnos prema momčadi drugačiji...

Istina, promijenio sam se. Nikada nisam primijenio isti program dva puta. Uvijek želim učiti, upoznavati, usvajati nove stvari. Odnosi danas nisu kao oni prije deset godina. Temelji su isti, no ako se moram prilagoditi novoj situaciji, jednostavno to učinim. Metode se mogu mijenjati. Danas se sve mijenja i u isto vrijeme savija prema potrebama.

Trideset tisuća ljudi na Trgu Bana jelačića?

Veliko iznenađenje. Neopisiva sreća. Nisam očekivao toliko ljudi. Nisam mislio da toliko njih prati vaterpolo. Cijela Hrvatska je slavila.

I to je Ratko Rudić, čovjek koji je do nedavno vjerojatno bio najmanje priznat baš u svojoj domovini. Ironično, zar ne? Promijenimo to jednom zauvijek.