"Ili kvalitetan povratak ili ništa"

Albrecht je zadovoljan svojim trenutnim stanjem, a prioritet druženja s predstavnicima medija bila je informacija kako za ovu zimu ne planira povratak na stazu. "Moje zdravlje i forma mnogo su bolji nego što sam očekivao da će u ovom trenutku biti. Jako me veseli upravo to što sam se oporavio tako dobro nakon takve ozljede."

Sjećanja na tragičnu nesreću, tvrdi, nema, iako je još u bolnici nekoliko puta gledao snimku pada. "Sve što se tada dogodilo izbrisano je iz sjećanja. Znate, teško mi se i prisjetiti tko sam bio prije te nesreće. Ali sjećam se kako sam u bolnici, gledajući snimku, teško pronalazio reakciju i poveznicu da sam to zapravo ja. U tom trenu, osjećao sam se kao strano tijelo koje lebdi po zraku."

Od brojnih ozljeda koje je u padu zadobio oporavljati se počeo malim koracima. "Nakon tri tjedna umjetne kome napokon sam se probudio i tada nisam znao niti gdje sam niti zbog čega sam tamo. Nisam mogao govoriti niti sam imao osjet okusa i mirisa. Moji su me roditelji ponovno morali učiti nekim osnovnim stvarima svakoga dana, uključujući i podatak da sam im sin. Kada sam nakon nekoliko tjedana mogao pričati, moje je prvo pitanje bilo - tko sam."

"Na primjer, u potpunosti sam zaboravio imena životinja. Bio sam svjestan da mi u sobu leti leptir, ali se nisam mogao sjetiti kako se ta životinja zove. I sada osjećam velike posljedice: i dalje nisam u mogućnosti osjetiti neke emocije. Moji su roditelji cijelo vrijeme uz mene, njihovo prisustvo dobro je za mene, ali im ja ne mogu izraziti svoju zahvalu i ljubav. Ponekad se ponašam kao dijete, bez da sam svjestan kažem im nešto što ih može povrijediti."

Okupljene je novinare zanimalo njegovo sadašnje stanje i kako je do njega stigao. "Da budem iskren, put do ovog stanja sada bio je izrazito težak. Sreća, izgleda da nisam osoba koja odustaje na prvoj prepreci, takav sam valjda bio i kao sportaš. U jednom sam periodu oporavka uspio pronaći put do sobe u kojoj sam imao terapije. Nakon toga zatražio sam bicikl u svoju sobu. U početku je zaista bilo teško, a i prilično žalosno. Ponekad je nekoliko članova osoblja bilo pored mene i u čudu gledalo kako se mučim postići nešto što bi svakom drugom išlo kao od šale."

Švicarac se tek prije nekoliko mjeseci počeo osjećati kao skijaš. "Nakon nekog vremena počeo sam postavljati pitanja o životu prije ozljede. I tada sam odjednom osjetio potrebu i želju da se vratim na stazu. Bio je to fantastičan osjećaj. I moje se tijelo počelo prisjećati kako sam sve nekada radio. Tehnika koja me učinila prvakom još je uvijek tu." Doktori međutim nisu optimistični oko povratka koliko bi sam skijaš to želio. "Nisam niti sam siguran da li sam u mogućnosti vratiti se ili je to samo iluzija. U ovom trenutku se samo jako trudim. Na kraju, što bih postigao do sada da nisam imao cilj pred sobom? Ono što znam je da ne želim odustati."

Povratak je odgađao nekoliko puta, što zbog vlastitog osjećaja što zbog preporuka doktora koji ga vode od same nesreće. "Ponekad zaboli što niti najsnažnija želja nije dovoljna da se vratim na stari nivo nakon provedenih treninga na snijegu. Istina, ponekad zapitam sam sebe od kuda mi ideja da se mogu vratiti i pokušati ponovno. Tada mi se povratak čini besmislicom. No na sreću, takvo stanje me ne drži dugo, kratko vremena nakon toga ponovno pronađem snagu u sebi."

Najveći problem u ovom trenutku, priznaje, osjećaj je za kvalitetu vožnje i vrijeme koje je postigao. "Borim se sa vlastitim doživljajem, procjenom koliko sam dobro, odnosno loše odvozio. Bilo je trenutaka kada sam na stazi bio uvjeren kako sam došao do trenutka kada mogu reći - to je to, a onda sam u ciljnoj ravnini saznao da su mi i izvedba i vrijeme bili katastrofalni. No znate, vratit ću se, a to će biti onda kada ću biti spreman vratiti se na najkvalitetniji način. Ili takav povratak ili ništa."