Video: Blackhawksi okrunjeni prvacima 2015. u Madhouseu

Chicago Blackhawks – Tampa Bay Lightning 2:0 [4:2]

(; 1-0 Keith; 2-0 Kane)

Nebo iznad Chicaga sijevalo je i grmjelo poplavivši ceste dok su u United centru Hawksi i Boltsi po šesti puta odmjeravali snage. U susretu koji je bio otvoren gotovo do samoga kraja iskustvo i širina klupe domaćina uz pomoć bljeska najvećih zvijezda presudilo je seriji. Ranije nego je itko očekivao Hawksi su po treći puta u šest godina položili pravo na klizanje ledom sa Stanleyem visoko podignutim iznad glave, učvrstivši svoj položaj u povijesti i postavivši temelje za dinastiju novog doba.

Kada se Stanley konačno probio do Madhousea na Madisonu, otmjeno zakasnivši 15 minuta, Gary Bettman po drugi puta u tri godine prezentirao je krajnju nagradu kapetanu Hawksa Jonathanu Toewsu uz riječi:“Čestitam Chicago, imate dinastiju.“ Opravdano ili ne, ponesen domaćom publikom ili samo svjestan težine igranja i pobjeđivanja u NHL-u, Bettmanova izjava će svakako izazvati reakcije na obje strane spektra; no, neporeciva je činjenica da su Hawksi pametnim izborom mladih igrača, njihovim stručnim razvijanjem, pravovremenim prepoznavanjem i dodavanjem figura koje nedostaju, briljantnim miješanjem mladosti i talenta te iskustva i čvrstoće te prije svega vjerom u svoj sustav i pristupom koji dobrobit momčadi uvijek stavlja ispred pojedinačnih uspjeha, kroz par godina postali jedna od vodećih sila Lige koja još uvijek ispred sebe ima vedru budućnost.

Najvidljiviji primjer genijalnosti prilagodbe i razumijevanja igre Hawksa i glavnog trenera Joela Quennevillea bile su izrazito kratke smjene na ledu tijekom cijele utakmice u kojima niti jedan napadač nije klizao više od 40 sekundi u komadu, bez obzira na rezultat i razvoj igre, zadavši velike probleme gostima koji se s tom brzinom izmjena jednostavno nisu znali i mogli nositi te je time Coach Q efektivno odstranio prednost koju su u prijašnjim susretima Boltsi i Jon Cooper stvarali. A epitom sustava domaćina - timskog rada i nesebičnosti, bio je drugi gol i prvi u seriji Patricka Kanea. Brandon Saad je s lijeve strane unio pak u zonu Lightninga, u prodoru uz ogradu ga ostavio za Brada Richardsa koji se našao pred Benom Bishopom, no niti trenutak nije oklijevao prije nego je proslijedio u desni krug taman za onetimer Kanea.

Taj pogodak, drugi na utakmici ujedno je i prvi puta da je u cijeloj seriji jedna momčad vodila s više od gola razlike. Nakon gotovo 355 minuta igre koja je nerijetko završavala velikim preokretima pred sam kraj, Hawksi su zapečatili utakmicu ispuhavši vjetar i nadu Boltsa. Tampa je u Chicago stigla kao momčad koja u cijeloj sezoni, kako regularnom dijelu, tako i doigravanju, nije izgubila više od dvije utakmice u nizu. Prvi puta im se to dogodilo upravo sinoć, u najvećoj i najvažnijoj utakmici sezone.

Teško je svaliti teret poraza na određenu liniju, igrača ili čak trenutak, pogotovo kada se uzme u obzir mladost Boltsa te ozljede o kojima ćemo u narednim danima čitati. Momčad koja je na svom putu do Finala izbacila tri momčadi Originalnih šest nipošto nije one hit wonder te je napravila ogroman korak naprijed u odnosu na prošlosezonsko doigravanje. Uz nešto sazrijevanja, koje je gotovo zagarantirano nakon svega što su prošli, i poneku korekciju unutar sastava (koja sigurno nije promakla GM-u Steveu Yzermannu) Lightning je na najboljem putu da još dugo žari i pali ligom i krene dobro utabanim putem Hawksa, na čije izdanje iz 2010. neodoljivo podsjećaju.

Nedostatak kapetana Stevena Stamkosa, točnije nedostatak njegovih golova i bodova, kao i nemogućnost pogađanja gotovo prazne mreže sigurno će se potegnuti kao jedna od ključnih stavki u analizama finalne serije. Kriza se događa svakome, i to je najprirodniji dio sporta, no Stammer je imao tu nesreću da se njemu dogodila kada nije bilo nikog drugog tko bi potegnuo, u sastavu prepunom preneiskusnih i preozlijeđenih igrača. Hawksi su po principu „pomozi sam sebi da bi ti bog pomogao“ odlično parirali Boltsima u svim aspektima igre, stezali obranu u ključnim trenucima te konačno bili nagrađeni s par sretnijih odbijanja.

Reći da je sve samo sreća opet nije pošteno prema obje momčadi koje su teško i čvrsto radile cijelu sezonu. Bishop, koji je Finale igrao s rastrganim preponama, na strani Lightninga predstavljao je ključnu figuru u svakoj utakmici u kojoj je nastupao. Kada su Hawksi pritisnuli, a njegovi suigrači zaboravili kako izaći iz svoje zone, on je bio taj koji je susret držao u egalu ili minimalnoj razlici. Obrana ispred njega uglavnom je majstorski smetala udarnim iglama Hawksa, no na kraju je prevelika širina talenta i njihove čiste ofenzivne moći bila presudna.

S druge strane leda, Corey Crawford je bio onaj Corey Crawford koji je odnio Blackhawkse do Stanleyja 2013. i u toj postsezoni zaradio veliki produžetak ugovora koji ga je ostavio u Chicagu gdje su ga od tog trena počeli promatrati pod mikroskopom i nerijetko kritizirati i propitkivati koliko ga zaista zaslužuje. Nastupom samo u ovom finalu, ma samo u ovoj zadnjoj utakmici, začepio je usta svim pitanjima, bio najbolji i neprelazan kada je trebao, a Boltse, na čelu sa Stamkosom frustrirao do ludila.

Svi znaju za pravilo da su vratari i obrana ti koji momčadi osvajaju prvenstva. Bez Duncana Keitha, jednoglasno (17 članova!) odabranim MVP-em doigravanja, što mu je donijelo prvi Conn Smythe trofej, Hawksi ne bi bili niti približno toliko uspješni. Uz prosječno više od 31 minute na ledu po utakmici i 21 bodom u doigravanju bio je pravi motor momčadi u oba smjera. Potpomognut Niklasom Hjalmarssonom, Johnnyjem Oduyom, i Brentom Seabrookom stvorio je obranu koja je znala zadržati svaki napad i prilagoditi se i najtežim izazovima.

Kao šećer na kraju postigao je pobjednički gol svog trećeg Stanley Cupa. Pred kraj druge trećine uklizao je po sredini u zonu Boltsa, Kane je s desne strane vidio da mu nitko ne izlazi u susret, proslijedio mu pak, Keith je otklizao ispred vrata i nakon što je Bishop obranio prvi pokušaj, pokupio odbijanac i pospremio ga u mrežu.

Zadnja utakmica sezone 2014./15. donekle je opravdala očekivanja nakon cijele serije prepune izvanrednog tempa, čvrstine, vratarskih bravura i napadačkih kreacija. Malu sjenu na sve skupa baca neposredna reakcija gostiju na drugi gol domaćina, kojima je pet minuta do isteka vremena trebalo par minuta da sa sebe stresu osjećaj nemoći i pomirenosti s porazom te krenu u jaki pritisak i opsadu na vrata Crawforda.