Poutiainen: "Učinit ću sve za ostvarenje cilja"

Jedna od ponajboljih svjetskih skijašica Finkinja Tanja Poutiainen polako se primiče oproštaju od profesionalne karijere i okreće koncentriranju na rad u sportskom marketingu. Međutim, prije toga se u narednih nekoliko sezona namjerava svijetu pokazati u dosad najboljem svjetlu i na novoj opremi - Fischeru - odnijeti još koju medalju sa svjetskih prvenstava.

Prilikom promjene materijala, prvi je put obišla i Fischerovu tvornicu u Austriji, nastojeći što bolje upoznati buduće suradnike kako bi kooperacija tokom naporne sezone bila što učinkovitija.

"Sa sobom nosim samo pozitivne impresije. Skijašica sam, ali je uvijek dobro znati kako sam sustav proizvodnje funkcionira. Jako sam zadovoljna profesionalnošću kompanije - odmah se vidi da proizvode kvalitetne skije - a usto su i veoma fleksibilni - novi materijal mogu pripremiti praktički za tri dana", kazivala je.

U Tanjinom je rodnom gradu, Rovaniemiu, od spuštanja niz planine na "dvije daske" daleko popularnije skijaško trčanje. Kako se pronašla u svijetu sporta? "Moji su roditelji prvotno skijali iz zabave, a iz njihovih su primjera ubrzo počela i braća koja su mi oduvijek bila uzor. Željela sam ih u mnogočemu oponašati, pa sam tako počela skijati, igrati nogomet..."

Ni danas se tog djevojačkog hobija nije u potpunosti odrekla. "S momčadi se natječem u Drugoj ligi, što je veoma zabavno. Puno mi pomaže u fizičkoj pripremi, a i psihički je korisno budući da uistinu opušta."

Obitelj je u svim životnim područjima najbolja potpora, a za kompleksan sport poput skijanja to vrijedi i dvostruko.

"Obitelj mi je uvijek pružala bezrezervnu podršku. Na leđa mi nisu stavljali prevelik pritisak i nikada me nisu primoravali na karijeru profesionalne skijašice. Danas paralelno studiram ekonomiju u Rovaniemiju i nadam se da ću profesiju na neki način, uz njihov pomoć, uspjeti ukomponirati u sport. Ne želim se baviti treniranjem na najvišoj razini, ali bih lokalnu djecu, kao hobi, mogla učiti prvim skijaškim koracima. Prije svega se vidim u sportskom marketingu", otkrila je.

Istinskome sportašu motivacija pred novu sezonu uglavnom nije problem, ali je u skijanju i to ponešto drukčije. Naporne i duge sezone na snijegu, pa povratak na isto u dvoranama... "Uživam u ovome sportu i treniranju. Možda ne baš svaki dan, ali volim ono što radim i to je najbitnije. Kada si postavim cilj, spremna sam na sve da ga ostvarim i ne želim stvarati kompromise. Ako želim biti najbolja na svijetu, primjerice, ne mogu se cijelo vrijeme družiti s prijateljima - moram trenirati. Tek tada poslije sezone mogu reći da sam dala maksimum i ni za čim ne žalim."

Na Olimpijske igre u Vancouveru otputovala je prepuna motiva i odlučnosti. No kući se vratila praznih ruku. "Isprva sam bila demoralizirana, ali sam ubrzo shvatila da život i karijera idu dalje. Željela sam medalju - pucala sam čak i na zlato - ali na koncu nisam bila ni blizu..."

Nagori je trenutak u karijeri doživjela.. "Na Svjetskom prvenstvu u St. Moritzu 2003. Te sam sezone nekoliko puta stala na pobjedničko postolje i svakom utrkom bivala sve bolja i odlučnija, pa sam na neki način očekivala sigurnu medalju. No skijala sam veoma loše i na koncu bila užasno razočarana dosezima u slalomu i veleslalomu. Ipak sam odlučila ne uzeti to previše ozbiljno k srcu; samo bih si maksimalno otežala život, a što mi to, uz ovakav sport, još treba?", zaključila je.