Kad počinju Zimske olimpijske igre?

Grad domaćin Zimskih olimpijskih igara od Zagreba je udaljen nešto manje od 700 kilometara zračnom linijom. Reklo bi se - ista vremenska zona. Međutim, pregledom programa Hrvatske radiotelevizije Neupućen Netko mogao bi shvatiti da se radi o nesavladivoj vremenskoj razlici koja prebogatoj i od PDV-a oslobođenoj nacionalnoj dalekovidnici predstavlja nerješiv problem. Toliko nerješiv da Zimske olimpijske igre, trenutno najveći sportski događaj u ovom sazviježđu, imaju mizernu, gotovo nikakvu zastupljenost u svakodnevnoj programskoj shemi.

Pristojni kakvi jesmo, uvijek spremni oprostiti, dopuštamo si pomisliti da postoji neki dobar razlog ovakvog odnosa prema velikom sportskom događaju. Tko ne bi mogao prihvatiti i razumjeti, pa makar isprva i negodovao, kad bi se Hrvatska radiotelevizija ispričala svojim gledateljima, te zamolila za razumijevanje jer zbog smanjenog budžeta i nedovoljnog broja novinara jednostavno ne može popratiti olimpijske igre onako kako bismo svi mi to željeli? Shvatili bismo, ispalili sebi u bradu koju prigodnu psovku u čast financijske situacije u zemlji, i pokušali iz ponuđenog nam sadržaja izvući najviše što možemo. Stvarnost je, ipak, drugačija.

Volimo brojeve, jer brojevi su naši prijatelji. Prvi broj: osamsto dvadeset i četiri milijuna. Toliko otprilike iznosi budžet Hrvatske radiotelevizije namaknut samo iz televizijske pretplate. Drugi broj: šezdeset i tri. Da, to je onih 63 kune koje mjesečno plaćamo pod krinkom naknade za posjedovanje televizijskog prijemnika, 63 kune za koje ni slučajno ne smijete reći da su "pretplata", ali i 63 kune koje svejedno sjednu u proračun Hrvatske radiotelevizije pa vam poslije bude tako svejedno kako ih tko naziva. Treći broj: trideset. Hrvatska radiotelevizija je poslala u Torino 30 svojih djelatnika, među kojima se nalazi i osam komentatora. Četvrti broj: četiri i pol milijuna. To je broj naivaca u domovini koji pred televizijskim ekranima čekaju prijenose s Olimpijskih igara.

Dok Hrvatska radiotelevizija troši naših 824 milijuna kuna, dok njihovih 30 djelatnika uživa u plaćenom zimovanju i dobrim dnevnicama, dotle gledatelji u Hrvatskoj valjda trebaju biti sretni što su našli malo vremena i montirali nam 60-minutni pregled dana. Prvi je tjedan za nama, podijeljeno je stotinjak medalja, no hrvatski su gledatelji većinu događanja vidjeli u pregledima dana. Pregledima koji uvijek idu iza 22 sata i čija je gledanost mizerna, baš kao što to i zaslužuje. Za serije južnoameričke produkcije u programskoj shemi uvijek ima mjesta, ali za manifestaciju kojoj možemo svjedočiti samo svake četiri godine, pregled dana je vrhunac ponude.

Srećom, u silnoj zabavi i uživanju u snježnim radostima, Hrvatska radiotelevizija ipak nije mogla zaboraviti na Ivicu i Janicu, pa barem njih možemo vidjeti u izravnim prijenosima, no čak i u ovom slučaju potrudili su se pokvariti nam slavlje krajnje neukusnim ponašanjem svojih komentatora od kojih neki već godinama sustavno uništavaju užitak praćenja velikih natjecanja na kojima nastupaju naši najbolji skijaši.

Progutali smo i pregurali tijekom posljednjih nekoliko godina mnoge neukusne, naporne i napadne ispade skijaških komentatora, među kojima daleko prednjače gospoda Bruno Kovačević i Ivan Blažičko, koji u posljednje vrijeme gube sve kriterije ozbiljnog novinarstva. Svojim ponašanjem pred kamerama u izravnom prijenosu nakon Ivičinog osvajanja olimpijskog srebra gospodin Blažičko je jedan zvjezdani trenutak hrvatskog sportaša pretvorio u izljev samopromocije, mašući, namigujući, dovikujući i svima dajući do znanja da je on tu, među Kostelićima, domaći i da valjda još jedino nedostaje da ga Ante i Marica posvoje kao sina. Euforija i veselje je jedno, a neukus i gubitak kriterija nešto sasvim drugo. Kvalitetan novinar treba znati održati profesionalnost i objektivnost, čak i kada je mnogima oko njega to teško učiniti.

Zar zaista, uz 824 milijuna kuna i 30 televizijskih djelatnika na licu mjesta, HRT nije u stanju proizvesti više od sat ili dva olimpijskog programa dnevno? Zar je 16 dana tako dug period da se ne smije razmisliti o ozbiljnijoj prilagodbi programske sheme? Zar su gore navedeni ispadi sve što možemo očekivati od brojne ekipe koja se tamo nalazi? Zar 63 kune mjesečno nije dovoljno da saznate da se uz Ivicu i Janicu na Zimskim olimpijskim igrama sportaši natječu i u nekim drugim sportovima? Hrvatskoj radioteleviziji očito nije, pa dio prijenosa mudro prebacuje na "fantomski" HRT+, nadajući se dodatnoj zaradi iz pretplate, a sve valjda s ciljem da na sljedeće olimpijske igre na naš račun pošalju barem 45 djelatnika, koji će odraditi još manje televizijskih prijenosa i više vremena provesti uvlačeći se Kostelićima gdje sunce ne sija.

Završit će i ove Zimske olimpijske igre. Opet ćemo biti prisiljeni gledati kako naš novac odlazi na emisiju koja nosi ime poput faraonskih grobnica u Egiptu i za koju se autorima isplaćuje 200.000 kuna po epizodi, prebacivat ćemo program kad se pojave glazbeni festivali na koje je ulupano preko milijun kuna i pomno ćemo pratiti šest sati izravnog prijenosa iz Sabora. Sve to vrijeme pitat ćemo se: hoće li nam HRT reći da je počelo Svjetsko prvenstvo u nogometu?