Povratak (neizgubljenog) povjerenja

Utakmica u Harkivu bila je gotovo identična preslika utakmice u Moskvi prije dvije godine na startu kvalifikacija za EP u Austriji i Švicarskoj. Čvrst, tvrd domaćin iz istočnjačke škole, do besvijesti dosadan i naporan u svojoj izvedbi nogometa i dovoljno ustrašen hrvatskim adutima da je od prve minute bio spreman potpisati jedan bod. Rusija tada, Ukrajina danas. Iako smo obje reprezentacije nadigrali, stvorili gomilu opasnosti pred njihovim vratarima, loptu preko gol-linije nismo uspjeli progurati. Nema dvojbe da će nas jednako težak posao čekati i u Minsku u kolovozu naredne godine.

Nakon poraza od Engleza, utakmica protiv Ukrajine donijela je nadu u brzopotezni povratak. Ali istovremeno i zrno strepnje čak i kod nas koji nismo izgubili vjeru u momčad koja je svoj kredit itekako zaradila. Ne, poraza se nismo plašili jer hrvatska nogometna reprezentacija ne gubi u serijama. Makar i u tako malim serijama.

Sad, nakon što smo odgledali tih 90 minuta, zažalili smo što barem jedna Olićeva ili Modrićeva lopta nije ušla u mrežu, jer to bi bio realan ishod našeg "puta na istok". S ta dodatna dva boda praktično bismo u potpunosti prebrisali ožiljak koji su nam u rujnu ostavili Englezi i vrlo realno bi izgledale misli o povratku na prvo mjesto na kraju ovih kvalifikacija.

Međutim, uz bod koji smo donijeli, iz Harkiva je u Zagreb došla i nova porcija optimizma, povjerenja i potvrde. Ukrajinci nam u 90 minuta nisu stvorili niti jednu smislenu akciju. Potpuno smo ih nadigrali na njihovom travnjaku i ukupnim dojom zapravo izdušili balon njihovog optimizma koji je nastao nakon pobjeda protiv Bjelorusije i Kazahstana. Harkivskih 90 minuta pokazalo je i nama i njima da je Hrvatska bolja momčad. U nastavku kvalifikacija to treba pretočiti u stanje na ljestvici.

Jesmo li mogli donijeti i sva tri boda? Jesmo. Da je bilo malo sreće. Sreće kakvu su imali Englezi u Maksimiru kad su postigli slučajan vodeći pogodak koji ih je napunio samopouzdanjem i držao sve do isključenja Roberta Kovača. Da je Olićeva greda bila desetak centimetara niže, Hrvatska bi slavila. Možda jednako uvjerljivo kao Englezi u Zagrebu.

Izvedba u Harkivu je pokazala koliko je važna ravnoteža linija unutar momčadi. Mnogi će zamjeriti Slavenu Biliću što je našeg trenutno najefikasnijeg napadača Mladena Petrića ostavio na klupi, no pitanje je koliko bi se brzo prilagodila dotad odlična suradnja između linija njegovim uvođenjem. Petrićevim ulaskom nešto se trebalo "presložiti", jer sama zamjena Olića Petrićem ne bi imala smisla. Petrić jednostavno nije tip za zadaće koje obavlja "Ola".

Oni koji površno razumiju nogometnu igru laički će zaključiti "više šanse imaš za zabiti gol s dva napadača nego s jednim". No, to u mnogo situacija uopće nije točno. Možeš staviti i pet napadača u svoju momčad i ne napraviti ništa. Dapače - sigurno ćeš si negdje stvoriti "rupu" koju će protivnik koristiti.

U Harkivu je Bilić "betonirao" sredinu terena Nikom Kovačem i Vukojevićem, što je uz sigurnost Križanca i Šimunića rezultiralo našom 90-minutnom dominacijom u području između našeg kaznenog prostora i centra. Istovremeno, ta dva "osigurača" otvorila su jako puno prostora raspoloženom Modriću, koji je odigrao jednu od svojih najboljih reprezentativnih utakmica. I Biliću "napomenuo" da ga je baš šteta "trošiti" na mjestu gdje je znatno korisniji Vukojević.

Šteta je što se protiv Engleza i Ukrajinaca izgubio Ivan Rakitić. Iako je pretrčao puno, nije bilo njegovih pravih rješenja i opasnosti po lijevoj strani na koje nas je naviknuo u proteklih godinu dana. Kao da je mladi veznjak puno "napaljeniji" i konkretniji kad mu za vratom u momčadi puše Niko Kranjčar i kad se s njim bori za mjesto u momčadi. Ako je tako - nema straha. Niko se vraća uskoro.