Ksenofobija u Maksimiru

Ksenofobija u Maksimiru

Stranci ili domaći? To je podjela koju mediji već godinama rade u Maksimiru, koju uporno pokušavaju prezentirati kao temeljenu na činjenicama, a zapravo se temelji na jeftinoj demagogiji i podilaženju čitateljima konstrukcijama kako "skupi stranci samo koče domaće talente koji bi Dinamo odveli u Ligu prvaka"...

Pisao sam o tome već mnogo puta, a pisat ću dok bude potrebno. Dok god nakon svakog europskog poraza na naslovnicama bude tužni Morales, a u tekstovima analiza učinka "preplaćenih stranaca", dok god se plasiraju sulude ideje o odmjeravanju snaga domaćih i stranaca u "prijateljskoj utakmici". Dok god brojne analize budu prepune dvostrukih kriterija.

Nakon Ajaxa, hipoteza je sljedeća - Dinamovi stranci nedovoljno su dobri za europske uspjehe, priliku treba pružiti mladima koji bi "uz pravi razvoj doveli Dinamo do Lige prvaka". U tu svrhu služe argumenti poput "Dinamovi stranci nisu doveli Ligu prvaka u Zagreb ove sezone", niti su "bili ključni igrači za plasman u Europsku ligu". To je primjer dvostrukog kriterija, jer ako već nisu ključni igrači - zašto su oni krivi za neuspjeh u Ligi prvaka? Kako su za neuspjehe krivi stranci, a za uspjehe domaći igrači?

Ili, ako ćemo se poslužiti brojkama i slovima, a ne demagogijom:
1) U Salzburgu je gol zabio domaći Mandža, asistirao stranac Morales, griješio domaći Glavina.
2) U Zagrebu je griješio domaći Butina, pa zabio stranac Papadopoulos na asistenciju stranca Moralesa, pa opet griješila cjelokupna domaća obrana.
3) Protiv Heartsa briljirali domaći Mandžukić i stranac Morales, a sve golove namjestili stranci Sammir i Morales.
4) U Edinburghu katastrofalno igrali svi, a golovi plod pogrešaka domaćih Butine i Badelja te stranca Sammira.
5) Protiv Anderlechta griješio domaći Butina, pa domaći Vrdoljak, a jedinu ozbiljnu šansu pripremili stranci Etto i Sammir koju je propustio domaći Mandžukić.
6) U Temišvaru zabili domaći Badelj i stranci Sammir i Morales.
7) U Amsterdamu odigrali dobro samo domaći stoperi i vratar te stranac Sammir, a gol zabio domaći Tomečak.

Ako uzmete u obzir da je od 20 najkorištenijih igrača ove sezone njih 13 domaćih (65 posto), da je najbolji strijelac i asistent momčadi stranac, može li se donijeti zaključak da su baš stranci krivi za sve neuspjehe? Jasno da ne, baš kao što je i teorija "uspjet ćemo s našim, domaćim dečkima" doživjela kolosalan neuspjeh u sezoni 2004./2005. s "dream-teamom" sakupljenim od mladih reprezentativaca kada je Dinamo završio u Ligi za bedaka.

Nemam ništa od toga da igraju stranci, niti od toga da igraju domaći. Dinamov cilj može biti jedino da igraju najbolji, a Kruno Jurčić upravo se to trudi raditi. U današnjem nogometu gdje putovnicu više ne gleda nitko osim donekle Athletica, smiješno je uopće raditi ovakve analize i podjele. Dobar ili loš, to je jedini moguć Dinamov kriterij. Dinamo nema boljeg lijevog beka od stranca Cufrea (niti ga vjerojatno može dovesti), Dinamo nema boljeg playmakera od Moralesa, kao što nema boljeg napadača od Mandžukića ili stopera od Lovrena, Bišćana i Roberta Kovača. Kvaliteta može biti jedini kriterij, nikako državljanstvo... Igrači financiraju izgubljeni derbi

Teško je iz tjedna u tjedan pronalaziti epitete i inspiraciju za opisivanje ovosezonskih izdanja bogataša koji žive u svlačionici Hajduka. Poraz od Zadra, poraz od Slavena, poraz od Rijeke, poraz od Šibenika, poraz od Karlovca, muka s Interom, muka s Lokomotivom, muka sa Cibalijom, muka s Istrom, muka s Lipikom, razočaranje sa Žilinom. Teško je sve to i pobrojati, a još nije završio listopad...

Šibenik i Karlovac potpuno su istim receptom pobijedili Hajduk. Teški, klasični, dosadni, ali učinkoviti i jednostavni - bunker. Svih 11 igrača iza lopte, zgusnuto i čvrsto, rezanjem igre, gurkanjem i ometanjem Hajdukovih "zvjezdica" koje zapravo i nisu toliko bolji igrači od svojih protivnika koliko to njihovi bankovni računi impliciraju. Imaš Ibričića imaš Sharbinije, imaš Skoku, imaš Andrića, imaš reprezentativne bokove i opet - ništa. Dvije šanse u 90 minuta protiv Šibenika, jedna jedina u Karlovcu.

Branko Ivanković je nakon utakmice u studiju HTV-a ukazao na zanimljivu istinu. Igor Pamić je uoči sezone promijenio praktično čitavu momčad i za mjesec dana itekako dobro posložio i uigrao redove Karlovca. A Hajdukovi treneri mjesecima ne uspijevaju složiti igru momčdi koja u svojim redovima ima igrače koji svojim novcem mogu kupiti cijelu momčad Karlovca. Tko je tu više lud? I kakvo to opravdanje za sebe mogu pronaći nogometaši koji priznaju kako im u Hajduku "ne fali ni ptičjeg mlijeka"?

Hajdukovi igrači potiho su gunđali na odluku predsjednika Svaguše o oduzimanju jedne mjesečne plaće. Hoće li i nakon Karlovca itko od njih imati obraza upitati se "zašto toliko?" ili tražiti konzultacije s odvjetnicima kako bi provjerili "smije li se to?". Iako zaista nije pošteno kazniti sve igrače, čak i one koji nisu igrali u zadnje dvije utakmice, financijsku "pljusku" igračima nitko više ne može osporiti. Ti ljudi uistinu zarađuju previše. Višestruko previše za ono što pokazuju i to bez ikakvog rezultatskog imperativa.

Točno je - nitko klub nije prisilio da s njima potpiše tolike ugovore. Ali isto tako onda nitko klubu ne može prigovoriti kad ih se kazni. Mjesečna plaća igračkom kadru taman će nadomjestiti izgubljeni utržak s upropaštenog možda i jedinog ovogodišnjeg derbija s Dinamom na Poljudu. Utržak kojeg su klubu s računa "izbili" igrači svojim (ne)igranjem. Stoga je i pošteno i ispravno od nečega se naplatiti. Klub mora od nečega živjeti. Od svojih igrača - na ovaj ili onaj način. Ako ne može zaraditi njihovom dobrom igrom, neka zaradi lošom.