Hajduk spasio dvije sezone

Jedna pogreška Tomislava Butine i jedna dobra reakcija Senijada Ibričića spasili su Hajdukovu sezonu. I to ne samo ovu, nego i narednu, u kojoj splitski klub slavi stoti rođendan. Rođendan bez Europe, pa makar i kratkotrajne - bio bi kao torta bez šlaga.

Hajdukovci su izdržali 180 minuta bez primljenog pogotka protiv aktualnih i budućih prvaka Hrvatske. Štoviše, Dinamo Subašiću u 180 minuta gotovo da i nije ozbiljnije zaprijetio, osim u nekoliko poluprigoda koje su ostale bez pravog završnog dodira.

Mnogi će reći da se tu prepoznaje zimski rad Edoarda Reje, kojeg je Stanko Poklepović oplemenio i "dovršio". Međutim, teško je pričati o nekoj velikoj obrambenoj umjetnosti kod Hajdukovih igrača, kad se zna na kakav su način primali pogotke i gubili bodove protiv Rijeke, Lokomotive i Zagreba. Više istine vjerojatno ima u činjenici da Dinamo "galvanizira" svaki atom hajdučkog bića u želji da se ostvari pozitivan rezultat.

Ako se gleda 180 minuta, malo je onih koji se neće složiti da je Hajduk zasluženo izašao kao ukupni pobjednik. Baš za taj jedan pogodak splitski je klub bio bolji i konkretniji. Dinamovci su još jednom pokazali da nemaju rješenje za "atmosfersku eksploziju" poljudskog stadiona, odakle već sezonama odlaze pognutih glava, bez obzira što pritom marljivo spremaju titule u svoj trezor, hraneći se onim što Hajduk ne zna. "Malim" utakmicama.

Osim Hajdukovih igrača, trenera i uprave, veliku pobjedu doživjeli su i navijači. U krizi i recesiji svega, pa tako i hrvatskog nogometa, 30.000 gledatelja na našem derbiju veliki su kompliment ljubavi i odanosti hajdučkog navijačkog puka svom klubu. Čak i ovakvom, u kojemu preplaćene zvijezde ni izbliza ne ispunjavaju navijačke želje.

Ipak, ne smije se prešutjeti ni činjenica da je rasističko hukanje Dinamovim nogometašima, začinjeno bacanjem banana i cipela po tartan-stazi, već postalo degutantno i slušati i gledati i objašnjavati. Iako će se uvijek naći neko opravdanje i objašnjenje, Hajdukovi bi navijači definitivno trebali pronaći neki prikladniji način za dekoncentrirati protivničke igrače bez obzira na boju kože. Tisuću puta je napisano - Hrvati nikad nisu imali problema s ljudima tamne puti i nema nikakvog razloga da ih se vrijeđa samo zbog toga, bez obzira čiji dres i grb nosili na prsima. To je tako nisko i besmisleno, na tu se razinu nitko ne bi trebao spuštati. Radi sebe i svog obraza.

Ipak, bez obzira na taj manji i ružniji dio "navijanja", navijački ambijent u Poljudu još je jednom bio impresivan. Još se jednom pokazalo koliko je malo Splitu potrebno za euforiju, a ništa drugačije neće biti ni u finalu. Bit će to zasigurno novi spektakl, pune tribine i Šubićevca i Poljuda, novi praznik hrvatskog nogometa. A to nam u domaćem nogometu tako očajnički treba.