O precijenjenima i podcijenjenima

Ne bi smjelo biti tako šokantno da 8. i 14. reprezentacija svijeta odigraju neriješeno; zapravo, ako pogledate Fifinu ljestvicu (koja je unatoč svojim manjkavostima objektivnija od subjektivnih dojmova koje nameću anglosaksonski mediji), puno veća iznenađenja dogodila su se u susretima Grčke i Južne Koreje ili JAR-a i Meksika.

Dva su razloga za takav nesrazmjer realnosti i očekivanja:

Engleska je precijenjena

Bila i uvijek će biti, barem dok iza sebe ima super moćne engleske medije, ali i američke, jer Amerikancima su Engleska i Premiership pojam za nogomet. Englezi jesu pojam za nogomet, Englezi su ga izmislili i Englezi su njime najviše okupirani, ali Englezi ga dokazano ne igraju najbolje.

Štoviše, svojim rezultatima nisu ni blizu Brazila, Italije, Njemačke, Argentine i Francuske, a svoj jedini veliki rezultat ostvarili su davne 1966., uz pomoć publike i sudačke pomoći. Uz taj trijumf, tek su u Italiji došli do polufinala, drugdje su uglavnom zapinjali još među osam najboljih, dok se na tri prvenstva nisu ni uspjeli kvalificirati (1974., 1978. i 1994.). Ako tome pridodamo i rezultate na europskim prvenstvima (jedno 3. mjesto 1968. i polufinale kod kuće 1996.), te niz neuspjeha (četiri puta se nisu ni kvalificirali, čak četiri puta zapeli u grupi), a ukupan učinak im je sedam pobjeda, sedam remija i devet poraza – s razlogom se pitam zašto su svake godine opet oni u najužem krugu favorita?

Ili ako hoćete sljedeći podatak – u posljednjih 20 godina, bolji rezultat od Engleza na svjetskim prvenstvima postigle su reprezentacije Švedske, Bugarske, Hrvatske, Nizozemske, Turske, Južne Koreje i Portugala.

Da stvar bude zanimljivija, može se argumentirati da je igrački ova Engleska nešto slabija od onih iz 1998. (Shearer, Beckham, Scholes, Seaman, Ince, Adams) ili 2006. (Ferdinand, Beckham, Owen, većina sadašnjih aduta poput Lamparda i Gerrarda u ”jačim” godinama).

Engleska ima Waynea Rooneyja koji spada među najbolje napadače svijeta, ali – Rooney nije Messi. Engleska ima Gerrarda i Lamparda, ali oni su osim zbog svojih vrlina razvikani i zbog toga što su najbolji Englezi u najboljim engleskim klubovima. No, Engleska ima u prvoj postavi i Greena i Milnera i Heskeyja i Lennona, koji su svakako dobri igrači, ali nikako nositelji najvećih svjetskih klubova. Što će reći da Engleska ima rupe, i ako se realno postavi engleski roster pored španjolskog ili brazilskog, tih rupa ima puno više.

Englezi, istina, imaju i Fabija Capella, a ako Rehhagel može s Grčkom osvojiti naslov prvaka Europe, onda Capello nedvojbeno može otići do kraja na SP-u s Engleskom. Ali Englezi nisu favoriti, ili barem ne bi trebali biti pored dokazano uspješnijih reprezentacija (Brazil, Argentina, Njemačka, Italija) i pored reprezentacija koje na papiru izgledaju kvalitetnije (recimo Španjolska).

No, postoji i drugi razlog zašto je remi SAD-a manje iznenađenje nego što će biti prikazan:

Amerikanci su podcijenjeni

Kako je to kod njih ”sport broj pet”, zašto bi ih ostatak svijeta shvatio za ozbiljno?

Svake olimpijske igre daju odgovor na to pitanje – Amerikanci imaju vrhunski sportski sustav, ali i vrhunski sportski mentalitet. Dati sve od sebe, nikome ne priznati da je bolji dok to ne dokaže, a ako dokaže – pošteno mu stisnuti ruku sa spoznajom da si možeš pogledati u ogledalo jer si učinio maksimum.

Amerikanci su pokazali od prve minute da ne priznaju Engleskoj da je bolja (iako to ona igrački jest), očigledno su se taktički i trkački pripremili izvanredno (opet, nikakvo iznenađenje ako pogledate njihov pomalo znanstveni pristup sportu) i sve to im je u simbiozi omogućilo da odigraju jedno poluvrijeme apsolutno al pari Engleskoj i jedno poluvrijeme u kojem su se stisnuli i sačuvali. I usput pokazali da svakome mogu biti nezgodni, baš kao što su bili 2002. kada su svladali Portugal i Meksiko te namučili finalista Njemačku, a i kada su 2006. ispali u skupini – odigrali su neriješeno s budućim svjetskim prvacima.

Pitao me kolega u poluvremenu da li mislim da SAD igraju bolje od Hrvatske, a nakon kratkog razmišljanja zaključio sam da – da. Zašto? Ne znam, jer igrački gledano, teško da bi puno igrača Bilić poželio uzeti Bradleyju, možda Howarda i Onyewua. No, momčadski duh, pobjednički mentalitet i kvalitetan rad omogućuju SAD-u ravnopravnu borbu sa svima. I zato Amerikance u sportu ne treba nikad podcjenjivati, čak ni u onom za koji ih, realno, nije previše briga.

Usprkos svemu navedenom...

Nogomet je čudna igra, pa priznajem da sam morao imati dosta sreće kako bih mogao baš ovakav tekst, iako obje ove teze zagovaram godinama. Rezultat mi je dao za pravo, i ne može se reći da je bod Amerikanaca nezaslužen, ali isto tako – utakmica je zaista mogla završiti s 5:1 za Englesku. I iako smatram da bi i dalje vrijedilo sve napisano, u najmanju ruku bi me većina čitatelja ”poderala”.

Dakako da je Engleska bolja od SAD-a, Englezi su to i večeras dokazali. Ali su i Amerikanci dokazali da Engleska ima mane, uključujući dvije koje ni sjajni Capello ne može riješiti.

Prva je vratar - tu Capello jednostavno nema dobrih rješenja i može se samo nadati da je dobro što je Green u prvoj, relativno nevažnoj utakmici, već ispucao jedan kardinalni kiks.

Druga mana je ona zbog koje Englezi i ne postižu najveće rezultate – talent. Gerrard, Lampard, pa čak i Rooney, to su sjajni ”strojevi”, ali bez imaginacije, kreativnosti i nogometne genijalnosti koja čuči u Zidaneu, Romariju, Stoičkovu, Šukeru, Ronaldu ili kakvu danas posjeduju Messi, Xavi, Torres, Robinho ili Kaka.

Nemaju ni njemačku upornost, a pitanje je može li im Capello usaditi talijanski know-how pobjeđivanja.

Može se gotovo svakomu dogoditi da ga engleska mašinerija samelje u jednoj utakmici, kao što se dva puta dogodilo Hrvatskoj. Da ne zaustavite prodor Lennona (Wright-Phillipsa), da vam pobjegne Rooney nakon spuštanja Heskeyja, da vam Gerrard ili Lampard zakucaju loptu s 20 metara u rašlje. Jer to znaju i rade vrhunski.

Ali, iako je apsolutno sve moguće i na ovom SP-u (uvijek se sjetite Grčke), ipak je vjerojatnije da nečiju bravu otključa genijalnost Messija, Xavija ili Kake, nego Lamparda, Gerrarda ili Rooneyja. Zbog toga Engleska, Capellu usprkos, nije favorit turnira, baš kao što je utakmica sa SAD-om pokazala.