Italija je morala krahirati

Na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2006. Italija i Francuska ogledale su snage u finalu, u posljednjoj utakmici velike smotre koja će između ostaloga biti zapamćena i po sukobu Marca Materazzija i Zinedina Zidanea, "prljavom" oproštaju velikoga majstora.

Četiri godine kasnije, ova će se dva (bivša) velikana vrlo vjerojatno ponovno susreti - ali bit će to susret pognutih glava na johannesburškom aeredromu. Propisno su se na jugu Afrike, naime, osramotile momčadi Marcela Lippija i Raymonda Domenecha, a najtužnije je od svega što se ovaj krah prije prvenstva zapravo - predviđao.

Brujali su danima, tjednima, pa čak i mjesecima o vjerojatnim podbačajima i talijanski i francuski mediji. Sa čizme su se slale upozoravajuće poruke već poslije Lippijeva ponovnog preuzimanja azzura u kolovozu 2008., naslovnice su upravo očajnički vrištale za promjenama.

No, Lippi neprikosnoveno spada u kategoriju tvrdoglavih, "teških" stratega - onih koji nikome neće dozvoliti sugeriranje sastava, čak i kada su u pravu i on to vjerojatno - zna. Zbog osobnih je nesuglasica u domovini, stoga, ostavio Antonija Cassana, iz neobjašnjivih razloga nije pozvao Fabrizija Miccolija, nije bilo pravih napadača poput Alessandra del Piera, jako nedostaje "killer" Pippo Inzaghi. Talijanski su novinari spočitavali Lippijev "politikanski" izbor igrača - i bili u pravu.

Plejada isluženih i nemotiviranih

Mnogo je za domovinu napravio Fabio Cannavaro, ali činjenica je da je - ostario i nije više klasa igrača koji je 2006. ponio titulu najboljeg svjetskog igrača. Vidjelo se to u njegovim prezentacijama u Juventusu, ali i u transferu koji je već dogovorio u - Dubai. Vicenza Iaquintu previše se forsiralo, nije on kvalitet igrača koji bi realizirao i one najmanje talijanske šanse, Montolivo više nalikuje na čovjeka koji se svakog trenutka utakmice trudi ne primiti loptu, a i Gennaro Gattuso nema više snage i motiva kao prije četiri godine.

Nedostajala je barem jedna prava zvijezda; igrač koji zna podvaliti loptu, proći i odlučiti kada je najteže. Nedostajao je Francesco Totti. Nakon ozlijede Gianluigija Buffona na vrata je morao stati vrlo malo poznat Marchetti, a pogriješilo se i u pripremi, očita je bila impotencija u trkačkom segmentu igre, igračima koji radije brane boje kluba, negoli domovine.

Lippi si je u Njemačkoj definitivno priskrbio status legende, ali je isto tako sve što je godinama gradio "u trenu" uništio, teško osramotivši najtrofejniju nogometnu naciju na svijetu poslije Brazila. U pedeset se godina Talijani ne sjećaju ovako loših prezentacija, stoga će im u povijesti ostati duboko urezana eliminacija od nogometnih liliputanaca - debitanata, potpunih autsajdera na smotri najboljih svjetskih reprezentacija. A pored svega toga, na ljestvici skupine koju su smatrali mačjim kašljem, ispred njih plasirao se i - Novi Zeland. Da nije tragično, definitivno bi bilo smiješno.

Premda je izbornik, što god tko rekao, najveći krivac za talijanski debakl, ne možemo ne uprijeti prstom i u još jedan razlog - Seriju A. Godinama se na talijanskim travnjacima igrao najbolji nogomet u Europi, ali u posljednjih su desetak sezona na tablici Liga petice sve niže i niže, trenutačno daleko iza Premiershipa i Primere, vjerojatno i iza Bundeslige, eventualno čak i Le Championnata. Klubovi se koprcaju u nemoći i želji za napretkom, Juventus proživljava vjerojatno najteže trenutke svoje bogate povijesti, uobičajeno je postalo gledati Ligu prvaka bez većeg utjecaja Milana, a cijela se liga sve više pouzdaje u strane igrače i trenere.

Inter je ove godine osvojio treble, nakon godina posta okrunili su se titulom europskih prvaka, ali prije svega je za to zaslužna - portugalska ruka. Jose Mourinho usprkos svim minusima, ima znanje, zna motivirati i prema zaslugama birati igrače. A uostalom, prebrojte mi talijanske nogometaše koji su protekle sezone u momčadi nerrazzura igrali bitnu, ma bilo kakvu ulogu.

Jedni povijesno osramoćeni, drugi povijesno slave

Slovačka se, s druge strane, zasluženo može podičiti prolaskom u osminu finala. U prve su dvije utakmice, ipak, pokazali vrlo malo i mnogi su se s pravom pitali što rade na svjetskoj smotri? Kako su bez većih problema jedrili kroz kvalifikacije?

No, protiv branitelja smo naslova gledali jednu sasvim drukčiju Slovačku - srčanu, kvalitetnu, uigranu, odgovornu. Nije to bila ekipa koja je Novom Zelandu i Paragvaju kombinirano u okvir vrata zapucala tri puta. Slovaci s ponosom mogu slaviti, jer malo je debitanata koji u posljednju utakmicu grupne faze ulaze posljednji, a iz nje izlaze sa skalpom četverostrukih svjetskih trijumfanata.

Marek Hamšik dokazao je da nije vođa samo u Napoliju, veteran Robert Vittek ubojitost i neustrašenost, Škrtel i Durica odličnu koncentraciju, mirnoću i tehniku na stoperskim pozicijama, Štrba i Kucka sjajnu povezanost u veznom redu. Premda nisu oduševili, prezentirali su moderan, čvrst nogomet i nitko im ne može prigovoriti da su u osmini finala samo zato jer su u skupini imali - Italiju.

Novi Zeland neporažen

Posebna je priča pak Novi Zeland. Izabranicima Rickija Herberta prije prvenstva nitko nije vjerovao, no oni su ipak pokazali da itekako vrijede, barem na ovome turniru više i od Italije. Jer mogli su i do pobjede protiv svjetskih prvaka, odlučniji su i za domovinu se bore srcem, a polovica ih nikada nije iskusila igranje izvan Oceanije i nogometom se bave tek - u slobodno vrijeme. I zato kapa dolje i njima i Slovacima, što su borbenošću na koncu ipak prevladali manjak kvalitete.

Paragvaj, s druge strane, nije iznenađenje. Južnoamerikancima u Južnoj Africi najbolje ide, a već je prije prvenstva bilo poznato kako imaju odličan spoj mladosti i iskustva te na jugu Afrike konačno žele dalje od osmine finala. Prvim mjestom u skupini sada bi im to trebalo biti umnogome lakše.