Nije lako biti Meksikanac

Meksiko je jedna izrazito nogometna zemlja. Od ukupno 111 milijuna Meksikanaca rijetki su primjerci oni koje ne zanima nogomet. Meksiko je dva puta bio domaćin Svjetskog prvenstva i oba puta ostvario najveći uspjeh, plasman u četvrtfinale. Nastupio je ukupno 13 puta, a s razlogom se nadao da će se baš nastup u Južnoafričkoj Republici dugo pamtiti. To potvrđuje i činjenica da su meksički navijači bili među najbrojnijima na cijelom turniru.

A sam plasman na svjetsku smotru teško može zadovoljiti prosječnog meksičkog navijača, s obzirom da u Sjevernoj i Srednjoj Americi osim SAD-a nemaju pravog konkurenta za prolazak kvalifikacija. Na posljednjih pet natjecanja ostvarili su osnovni zacrtani cilj i prošli skupinu, no potom su ispali na načine koje im uistinu nije bilo lako prihvatiti.

1994. godine u SAD-u bolji su bili Bugari na jedanaesterce. Četiri godine poslije u Francuskoj pali su pred njemačkim preokretom i pogotkom Olivera Bierhoffa u 86. minuti. U Japanu i Južnoj Koreji previsoka su im prepreka bili najveći rivali iz Sjedinjenih Američkih Država. Na prošlom Svjetskom prvenstvu držali su remi s Argentinom do trenutka inspiracije Maxija Rodrigueza u produžetku.

I onda su im se u Johannesburgu dogodili još Stefano Ayroldi i neshvatljiva odluka pri prvom pogotku, Ricardo Osorio i poklonjena lopta protivniku te novi trenutak inspiracije, ovoga puta onaj Carlosa Teveza. Naravno, veći dio svega toga, bez sudačkih pogrešaka, također pripada draži i nepredvidljivosti nogometne igre, kao i uvijek prisutna mogućnost da u danom trenutku svatko može naići na sretnijeg, spretnijeg i konkretnijeg protivnika.

Zašto će Meksiku ovaj poraz posebno teško pasti? Meksiko je na jug Afrike stigao sa spojem mladosti i iskustva, gdje su prekaljene internacionalce poput Blanca, Franca, Torrada i Marqueza nadopunjavali poletni mladići poput Hernandeza, Giovanija, Juareza ili nesretno ozlijeđenog Vele. Na toj su kombinaciji gradili svoj optimizam, a više je neće biti u prilici ponoviti.

Pod ponovnim vodstvom Javiera Aguirrea ta je momčad imala svoju glavu i rep, pokazala je da zna stvarati igru i prilike, a utakmica protiv Francuske bila je zrela izvedba protiv poimence vrlo snažnog protivnika. Sivija predstava protiv Urugvaja nije kompromitirala ukupan dojam, a dok je protiv Argentine na semaforu stajalo 0:0 Meksikance su od vodstva u dva navrata dijelili centimetri.

Nadalje, Meksiko se pred Maradoninim izabranicima nije predao niti nakon iznimno nepovoljnog razvoja događaja: jedan su pogodak zabili, jedan im je pokušaj zaustavljen na gol-liniji i nitko im neće moći predbaciti nedostatak zalaganja. A konačna je računica nemilosrdna - Meksiko ide kući. Ostaje pitanje, doduše, je li Aguirre možda mogao bolje proći s većom minutažom za iskusne napadače Blanca i/ili Franca, je li pogriješio s debitantom na prvenstvu Bautistom i što-bi-bilo-kad-bi-bilo da je Meksiko bolje koristio svoje prigode na cijelom prvenstvu, ali malo bi toga, barem večeras, moglo uvjeriti Meksikance da im neka viša sila jednostavno nije naklonjena.

No, Meksiko će se nakon nekoliko, možda i malo više, neprospavanih noći ipak imati čemu nadati. Generacija koja dolazi obećava, spomenutim talentima priključit će se sigurno još poneko ime i za četiri će godine stasati vjerojatno jedan novi Meksiko, koji će u Brazil doći s jednim osnovnim ciljem, proći skupinu i izboriti - novu osminu finala...