Splitska teniska poslastica

S obzirom da je Hrvatska unatrag deset godina postala praktički redovit član Svjetske skupine, a s Novakom Đokovićem kao glavnim adutom, i Srbija u posljednju godinu-dvije ima sve veće ambicije u elitnom razredu, moglo se predvidjeti da će se jednom dogoditi ovaj susret. Ždrijeb je otvorio vrata da se to ostvari ove godine, Hrvatska je kroz ta vrata prošla pobjedom nad Ekvadorom, Srbija slavljem u prvom kolu protiv SAD-a, a kako je određivanje domaćina na izvlačenju parova Svjetske skupine bilo naklonjeno izabranicima Gorana Prpića, bilo je jasno da nas u ljeto čeka spektakl u Hrvatskoj.

Za taj spektakl nije bilo teško odabrati pravi grad. Reprezentativci su i ranije željeli Split, upamćen po odličnoj atmosferi na Gripama u susretima s Rumunjskom i Rusijom na putu do naslova 2005. godine, a u Hrvatskom teniskom savezu ovog puta nisu gurnuli tu njihovu želju u drugi plan - ne mareći za izraze nezadovoljstva koji su nakon prvog kola dolazili sa suparničke strane.

Četvrti put Split, šesto četvrtfinale

Ako uzmemo u obzir splitsku tenisku tradiciju, zvučat će neobično da će jubilarni 20. domaći hrvatski susret u Davis Cupu biti tek četvrti koji se igra u Splitu. Prvi se dogodio još 1996., uz poraz od Australaca na zemljanim terenima Firula, za preostala dva morala se čekati već spomenuta pobjednička 2005. protiv Rumunja i Rusa, a nakon toga, još gotovo punih pet godina do dolaska Srbije. Ovog puta na većoj pozornici nego su bile Firule ili Gripe, u Spaladium Areni, prikladno za pozornost koju će privući ovaj susret.

Zanimljivo, Hrvatskoj će ovaj vikend donijeti sedmo uzastopno domaćinstvo u Davis Cupu, a u tom nizu dogodilo se pet pobjeda i jedan poraz, u prošlogodišnjem polufinalu protiv Čeha u Poreču, kada je zbog brojnih gostujućih navijača atmosfera bila daleko od domaćinske. Ovog puta neće biti takav slučaj, a ako je već postao trend da Hrvatska kod kuće pobjeđuje ukoliko je navijanje barem diskretno na domaćoj strani, bilo bi lijepo da se ta tradicija nastavi...

U Splitu će biti tek četvrti put, a u četvrtfinalima Svjetske skupine je hrvatsko iskustvo nešto bogatije. Prvo se dogodilo 2002. u Buenos Airesu, s 3-2 u korist Argentinaca, od istog protivnika ubilježen je poraz s 3-2 i 2006. u Zagrebu, dok je najmanje izgleda bilo '03. u Valenciji, kada je Španjolska slavila bez izgubljenog boda u pet mečeva.

Od dvije četvrtfinalne pobjede, prva se dogodila prije pet godina u Splitu protiv Rumunja, a druga lani u Poreču protiv Amerikanaca. Ona prva pokazala se važnijom, ubilježena je na putu do naslova, druga je bila zvučnija, no niti Amerikanci s Blakeom, Fishom i braćom Bryan, a bez Andyja Roddicka, ne predstavljaju tako velik izazov kao Srbija s drugim tenisačem svijeta.

Prvi meč odredit će puno

Ovo je sport i svaki rasplet je moguć, kada se igra do tri pobjede uvijek se možeš vratiti ili skrenuti na krivi put čak i ako kreneš dobro, ali već ogled Ivana Ljubičića i Novaka Đokovića, koji će otvoriti prvi dan, bit će od velike važnosti za obje reprezentacije. Uopće nije potrebno isticati što bi značila Ljubina pobjeda i hrvatskih 1-0 uoči dvoboja Marina Čilića i Viktora Troickog, a s druge strane, pritisak koji bi se našao na Čilićevim leđima ukoliko Đoković Srbiji donese 1-0.

Realno, teško je očekivati da 2-0 za bilo koju reprezentaciju nakon prvog dana ne bi značilo bezizlaznu situaciju za protivnika. Iz hrvatskog kuta gledanja, u takvom bi raspletu važan adut u rukavu, ako ništa drugo, bio Ljubičić u potencijalnom odlučujućem petom meču protiv drugog reketa Srbije, dok bi se gosti s 2-0 mogli osloniti i na par s Nenadom Zimonjićem i Đokovića u prvom nedjeljnom meču.

S 1-1 nakon petka i očekivanim vjetrom u leđa za Hrvatsku s tribina, stvari bi u preostala dva dana i dalje bile otvorene, a koliko, moglo bi ovisiti o tome jesu li prva dva singla bila jako naporna hrvatskim adutima, ponajprije Čiliću, koji bi mogao pomoći u paru ukoliko protiv Troickog ne bude predugo na terenu. Naravno, postoji šansa da će nešto mijenjati i gosti, možda ubaciti Đokovića u par sa Zimonjićem, no i tu će presudnu ulogu imati je li svjetski broj dva dovoljno svjež za tri meča u tri dana.

Kako god bilo, Đoković kao drugi tenisač svijeta na jednoj, a Čilić kao 13. i Ljubičić kao 16. na drugoj strani - to najavljuje puno uzbuđenja u singlu, a iako Đokovićeva forma gostima obećava više nego Čilićeva ili Ljubičićeva Hrvatskoj, ne zaboravimo da je ovo Davis Cup, a Hrvatska domaćin. U Davis Cupu su se već događala i puno veća čuda nego bi bila hrvatska pobjeda nad Srbijom, pogotovo kada je tu prednost pravog domaćeg terena.

Međusobni susreti

Novak Đoković može se osloniti na podatak da je tu u prednosti pred oba hrvatska aduta. Protiv Čilića ima 4-0, a samo jedan od ta četiri meča bio je izrazito uzbudljiv, 2008. u trećem kolu US Opena, kada je slavio sa 6:7(7), 7:5, 6:4 i 7:6(0). S Ljubičićem je, pak, na 5-2, no od posljednja dva susreta, jednog je Ivan mogao dobiti, a drugog jest dobio - oba su iz ove godine, prvi s porazom od 2:6, 6:4, 6:0 u četvrtfinalu Dubaija, kada je Ljubo osvojio prvi i imao šanse u drugom setu, a drugi uz pobjedu od 7:5 i 6:3 u osmini finala Indian Wellsa, na turniru kojeg je Ljubičić kasnije osvojio.

Iz tog kuta gledanja, prvi meč ovog četvrtfinala ne čini se kao loša prilika za Hrvatsku.

Za razliku od "slučaja Đoković", s drugim gostujućim adutom bolje stoji Čilić. Prvi hrvatski reket slavio je u sva četiri susreta s Viktorom Troickim, ali posljednji je bio izrazito težak - u prošlogodišnjoj osmini finala Basela bilo je 7:6(7), 6:7(8), 7:6(6), a kako se prisjetio nakon ždrijeba u četvrtak, u tom je meču Troicki propustio tri meč-lopte.

Ljubičić i Troicki su na 2-2 - Ivanove pobjede bile su uvjerljivije, 6:1, 6:1 prije tri sezone u Pekingu i 6:3, 6:4 preklani u pariškom Bercyju, ali u posljednjem međusobnom susretu, na prošlogodišnjem PBZ Indoorsu, zadovoljniji je s terena otišao 24-godišnji Beograđanin, koji se tada sa 6:4, 5:7, 6:4 probio u četvrtfinale. Iskustvo je na Ljubinoj strani, realno, i kvaliteta je na strani drugog hrvatskog reketa, pa i domaći teren, no izjednačen međusobni omjer upozorava da se niti Troickog ne smije zanemariti.

Tako stoje stvari na papiru, ali papir ne igra, pogotovo ne u Davis Cupu, u kojem se dovoljno puta pokazalo da su moguća razna iznenađenja. Pa i da potpuni autsajder namuči ili čak pobijedi svjetski vrijednog igrača - a kako ne bi baš svaki ishod bio moguć kada govorimo o igračima među kojima nema oceana kvalitativne razlike?