Videotehnologija nužna, Maradona nije

Videotehnologija - da ili ne?

Bernard Jurišić: Za mene je to kao da pitate "Mobitel - da ili ne?" ili "Televizija u boji - da ili ne?" Naravno da da, naravno da i nogomet mora ići u korak s tehnologijom, jer nikad više svijet neće egzistirati bez tehnologije koju je razvio i koju će i dalje razvijati i nema razloga da se i FIFA opire nečemu što je neminovno. Zar je logičnije plaćati 10 sudaca po utakmici, nego jednostavno prevrtjeti snimku? Mogli smo onda i umjesto razvijanja mobitela jednostavno zaposliti 10 ljudi da prenose poruku usmenim putem od osobe A do osobe B. Naravno, treba biti umjeren i pametan, točno definirati što se i kako može analizirati videotehnologijom, ali pitanje da ili ne je suvišno.

Tomislav Pacak: O razlozima za uvođenje video-tehnologije sam već nekoliko puta pisao, pa ću ovdje samo osporiti tri glavna argumenta oponenata (čitaj: Fife). 1) Narušio bi se kontinuitet utakmice - proziran argument jer nogometna utakmica ionako ima puno prekida - zbog ozljeda, ulazaka igrača, svađanja sa sucem koje često traje dulje nego što bi trajao pregled snimke. 2) Sudačke pogreške dio su nogometne ljepote - glupost, jer nitko ne ulazi u utakmicu sa željom da suci nešto krivo dosude; da imamo savršenog suca, uvijek bismo dali njemu suditi, zar ne? 3) Ne bi iste uvjete imala sva natjecanja na svijetu, a nogomet je univerzalna igra - tek ovaj argument djelomično stoji, ali ako uzmemo u obzir da hrvatski trećeligaš ionako ima lošije uvjete (travnjak, loptu, dresove, suce...) nego momčad na SP-u, onda nije toliki problem što bi u nekim natjecanjima video-tehnologija mogla biti od pomoći, a u nekima ne. Uostalom, tenis je uveo hawk-eye iako se ne može koristiti u svakom (pa ni većini) teniskih mečeva.

Borna Rupnik: Da. Prije svega slučajevi Franka Lamparda i Carlosa Teveza na ovom Svjetskom prvenstvu još su jednom zorno pokazali da sucima može promaknuti nešto što nikako ne bi smjelo i što umnogome može odlučiti o tijeku utakmice. O načinima na koji bi se video-tehnologiju u nogometu trebalo iskoristiti (gol-linija, zaleđa, prekršaji, učestalost itd.) može se diskutirati, ali mjesta za pregledavanje snimke svakako ima.

Marin Vuković: Apsolutno da. Živimo u vremenu u kojem je tehnologija sastavan i neizbježan dio našeg života i besmisleno je od nje bježati i izbjegavati prednosti koje nam nudi. Toga su već odavno svjesni Amerikanci, koji su videotehnologiji u profesionalnom sportu širom otvorili vrata, pa su pogrešne sudačke procjene u hokeju na ledu ili footballu svedene na minimum. Čak i Wimbledon, koji možda više od bilo kojeg drugog sportskog natjecanja drži do tradicije, popustio je pred prednostima koje nudi tehnologija i uveo poznati hawk-eye sustav, pa je doista nevjerojatno da se Fifa i dalje drži svog teško shvatljivog stajališta. Gotovo svi argumenti protiv videotehnologije mogu se pobiti ili su već pobijeni, a uzmemo li u obzir činjenicu da prosvjedi igrača nakon pogrešne sudačke odluke gotovo uvijek traju duže no što bi trajala provjera iste odluke putem videotehnologije, za mene jednostavno ne postoji dvojba.

Što biste promijenili u Fifinoj raspodjeli mjesta na SP-u po federacijama?

Bernard Jurišić: Dao bih još mjesta Europi :-). Teško mi je ulaziti u raspravu koliko je pravedno što ovaj ili onaj kontinent ima ovoliko ili onoliko predstavnika, jer mi je već sad glupo što je primjerice Australiji dozvoljeno da se premjesti u Aziju da bi lakše dolazila na SP. Izrael u Europi donekle razumijem jer da oni igraju azijske kvalifikacije vjerojatno se ni jedna utakmica ne bi ni počela, ni završila, no ta selidba po kontinentima mi je besmislena. Možemo li se mi onda prijaviti u Afriku, lakše bismo do Brazila 2014? Ne bih se puno miješao u raspodjelu, postoje razlozi zašto je ona ovakva kakva jest, ali treba shvatiti da Svjetsko prvenstvo ne može biti Europsko plus Brazil i Argentina i takvu raspodjelu treba podržavati. Makar će Europa uvijek biti zakinuta jer će uvijek neka dobra reprezentacija ostati kod kuće.

Tomislav Pacak: Afrika (5) ima više mjesta od Južne Amerike (4.5), kolko ima i Azija. Sve su to primjeri pogrešaka u Fifinom sustavu, iako se slažem da se na svjetskom prvenstvu moraju okupljati momčadi iz cijelog svijeta. Konkretno, jedno afričko mjesto dao bih Južnoj Americi (svih pet južnoameričkih momčadi prošlo u drugi krug, samo jedna od šest afričkih!), CONCACAF-u (3.5) i Oceaniji bih uzeo po 0.25 i tih 0,5 dodijelio Europi, te bih jos jedan bod (ili eventualno pola boda) Europi dao iz Azije. Sveukupno, Afrika bi imala 4 predstavnika, Azija 4 ili 3.5, Oceanija 0.25, Europa 14 (ili 14.5), CONCACAF 3.25 i Južna Amerika 5.5 mjesta. Neka bude više razigravanja, ali da konačni plasman ipak bude malo više prema kvaliteti, a malo manje prema geografiji, iako i geografija mora ostati važna.

Borna Rupnik: Zapravo, ne mnogo. Jasno je da europske reprezentacije odskaču kvalitetom u odnosu na neke slabije afričke, azijske ili sjevernoameričke predstavnike, te da bi Svjetsko prvenstvo vjerojatno bilo snažnije i natjecateljski primamljivije uz više Europljana. No, jednako je tako potrebno da do određene mjere budu zastupljeni svi kontinenti jer raznovrsnost, pa i poneki autsajder, pripadaju dražima ovakvog turnira. Ako bi se već nešto moralo mijenjati, prva mjesta na popisu "za križanje" bila bi, recimo, jedno iz Azije i jedno iz Sjeverne Amerike jer se još jedan njihov predstavnik može izboriti za nastup i kroz doigravanje s predstavnikom Oceanije, odnosno Južne Amerike.

Marin Vuković: Još jedan plasman dvije europske reprezentacije u finale Svjetskog prvenstva jamačno će pokrenuti nove debate treba li Europa na najvećem svjetskom nogometnom natjecanju imati više predstavnika od dosadašnjih 13. Osobno sam mišljenja da postojeći sustav ne bi trebalo mijenjati premda logika nalaže da s obzirom na koncentraciju kvalitete u europskom nogometu i rezultate koje postižu europske reprezentacije 13 mjesta nije dovoljno. Uzmemo li, međutim, u obzir da se 53 afričke reprezentacije moraju zadovoljiti s tek pet, a 46 azijskih reprezentacija sa samo četiri sigurna mjesta, postavlja se pitanje kome oduzeti mjesto? Svjetsko prvenstvo mora ostati svjetsko, a politici Fife da zastupa razvitak i napredak nogometa na svim kontinentima valja dati podršku.

Dunga i Maradona - krivci ili ne?

Bernard Jurišić: Krivci su, naravno - nisam valjda ja? Po zapovjednoj odgovornosti trener/izbornik je uvijek kriv za loše rezultate, a igrači su zaslužni za pobjede. Ipak, u ovoj situaciji mislim da se Dungi puno manje toga može zamjeriti nego Maradoni. I dalje stojim iza konstatacije da je Maradona ne zna trenerski posao, a da li bi Argentinci s nekim drugim izbornikom postigli više - tko to može znati? Nisu jednom imali na papiru najbolju momčad na natjecanju, pa ispadali i prije četvrtfinala. Dunga je Brazilu uskratio lepršavost, ali lepršati možete ako imate krila. A današnji Brazil ih baš i nema. Vidjeli ste pivski trbuh Ronaldinha, zar ga je onakvog Dunga trebao voditi u Afriku?

Tomislav Pacak: Maradona da, Dunga ne. Dunga je s Brazilom probao igrati isto kao što je Brazil igrao 2002., ali Scolari je imao Ronalda, Ronaldinha i Rivalda kao trojac u napadu, a Dunga Fabiana, Robinha i Kaku (izvan forme) - nije bilo takve kvalitete, a protiv Nizozemske ih je snašlo i dosta nesreće. Maradona je, pak, svakim svojim potezom sugerirao da je sve osim naslova neuspjeh, da nitko ne igra kao Argentina, i onda mora snositi odgovornost što je ta Argentina ispala od Njemačke upravo zbog toga što nije napravio ono što je od individualaca morao - momčad. Sve je bilo krasno dok se pobjeđivalo jer tada je njegov entuzijazam bio dovoljan, ali protiv prve ozbiljne momčadi na vidjelo su izašle sve taktičke nedorečenosti Maradonine Argentine. Na to su jasno mnogi upozoravali i prije SP-a, pa takvima to nije iznenađenje.

Borna Rupnik: Odgovor na to pitanje ne može biti sasvim jednoznačan, ali više jesu nego nisu. Ne treba zanemarivati njihove uspjehe do četvrtfinala, ali Dunga je s Brazilom sve podredio rezultatu, a željenog rezultata - nema. Ne treba zatvarati oči ni pred nesrećom poput autogola ili isključenjem Felipea Mela, koji su trasirali brazilski put kući, no i tu je Dunga možda mogao drukčije, bolje i/ili ranije intervenirati. Maradonina je Argentina pri ispadanju protiv Njemačke izgledala previše bezglavo da izbornik pritom nije morao odigrati važniju ulogu. Njegov je motivacijsko-karizmatični čimbenik golem i daje Argentini krila, što pokazuje i doček u njihovoj domovini, no mislim da je Argentina s taktički potkovanijim izbornikom mogla i do boljeg rezultata.

Marin Vuković: Teško je krivnju za neuspjeh reprezentacije svaliti na leđa samo jednog pojedinca, no u nogometnom svijetu jasno je da će prije igrača i bilo koga drugoga odgovarati izbornici. Bez obzira na to, Dungu i Maradonu ne bih proglasio krivcima. Dunga je s Brazilom odigrao sjajne kvalifikacije, a niti na Svjetskom prvenstvu nije mu išlo loše, premda su mu cijelo vrijeme predbacivali izostanak joga bonito nogometa. Da nije bilo nes(p)retno primljenih pogodaka u ogledu s Nizozemskom, danas bi vjerojatno pripremao momčad za finale. Maradonino je trenersko znanje upitno, no nitko ne može poreći da je od Argentine napravio kompaktnu momčad u kojoj su igrači zaboravili na svoj ego i igrali jedni za druge. Maradona nije mogao predvidjeti podbačaj Lionela Messija, a uz to je imao nesreću što je naletio na reprezentaciju koja je na ovom natjecanju igrala najljepši nogomet. U toj je utakmici načinio i nekoliko kadrovskih pogrešaka, no sve u svemu teško ga je proglasiti isključivim krivcem.

Koji manje razvikani igrači su vam zapeli za oko?

Bernard Jurišić: Nekoliko Urugvajaca me ugodno iznenadilo svojim mogućnostima, ali prije svih ipak Nizozemci i Nijemci. Thomas Müller zacijelo će biti najbolji mladi igrač SP-a, a njegovi suigrači Özil, Boateng i Khedira također su se istaknuli. Ni Asamoah Gyan nije dosad bio u top-klasi igrača, a svojim dobrim igrama i tjelesnom moći (zaboravimo onaj promašeni penal u četvrtfinalu) najavio je da zaslužuje bolji klub od Rennesa.

Tomislav Pacak: Fábio Coentrao, Jorge Fucile, Sami Khedira, Michael Bradley, Thomas Müller, Mesut Özil, Asamoah Gyan, Eljero Elia, Keisuke Honda i Samir Handanovič - to su sve igrači o kojima imam puno bolje mišljenje danas nego prije mjesec dana, iako jasno 3-4 odlične utakmice nisu garancija da bi svaki od njih to mogao ponavljati iz tjedna u tjedan. Ali vjerujem da Coentraa i trojicu Nijemaca, svakako i slovenskog vratara, čeka lijepa budućnost.

Borna Rupnik: Portugalac Fabio Coentrao dobitak je za portugalsku reprezentaciju, a vjerojatno će biti i za neki veći klub ako uskoro promijeni sredinu. Tae-Se Jong, reprezentativac Sjeverne Koreje, mogao bi se snaći i u europskom okruženju, a svidjeli su mi se i odlu(i)čni Paragvajci Antolin Alcaraz te vratar Justo Villar. U toj su skupini još neki čileanski i meksički reprezentativci poput Garyja Medela i Jeana Beausejoura ili Javiera Hernandeza i Andresa Guardada.

Marin Vuković: Nekoliko mi je pojedinaca ostalo u sjećanju, a prije svih spomenuo bih portugalskog vratara Eduarda, koji je tijekom četiri utakmice primio samo jedan jedini pogodak i upisao niz fantastičnih obrana, a uspio ga je svladati tek David Villa. Trajni otisak ostavio je i Japanac Keisuke Honda, koji je u četiri utakmice postigao tri pogotka i usput srušio Kamerun i Dansku, a na kraju bih spomenuo i Diega Forlana, koji možda ne spada među autsajdere, ali ga gotovo nitko ne svrstava ni među najveće zvijezde. Urugvajski je kapetan odigrao sjajno prvenstvo, u šest utakmica postigao četiri pogotka i umalo odveo svoju reprezentaciju i do samoga finala.

Jesu li Messi, Rooney i Ronaldo bili žrtve dugačkih sezona?

Bernard Jurišić: Prije svega su žrtve činjenice da cijeli svijet zna koliko su dobri i da svaki protivnik svoju defanzivnu taktiku bazira upravo na njihovom zaustavljanju. A nakon toga, da, sezona koja iz godine u godinu sve žešće "melje" elitne igrača i ovog je puta ostavila traga ne samo na elitnim, nego i manje zvučnim igračima. Defanzivni nogomet uz dobrog trenera može se naučiti iz knjige i danas više ni velika papirnata razlika u kvaliteti ne znači da ćete tek tako probiti bunker protivnika. Mislim da će u budućnosti sve manje nogometaša moći svojim talentom i potezima rješavati utakmice.

Tomislav Pacak: Donekle sigurno da, iako i svaki individualno ima svoju priču. Prije SP-a procijenio sam da Maradonina ideja kako će "Messi imati slobodu raditi što god želi" nije najbolji plan za korištenje najboljeg svjetskog igrača, i upravo to se dogodilo. Messi je imao moć proći svakoga i to je radio, ali nije imao momčad koja to zna iskoristiti, poput Barcelone. Cristiano Ronaldo niti je bio pravi niti je momčad igrala na način koji bi njemu pogodovao, a Wayne Rooney jednostavno se uklopio u sivilo engleske momčadi koje je došla u JAR potpuno izvan prave forme. Rooney nije imao dinamita u nogometa, da li zbog ozljeda i oporavka, da li zbog dugačke sezone ili zbog loše tempiranih priprema - nemoguće je znati.

Borna Rupnik: Rekao bih da nisu, uz dužno poštovanje fizičkim naporima vrhunskih nogometaša. Messi nije odigrao posebno loše prvenstvo, bio je sve do četvrtfinala među najraspoloženijim argentinskim igračima i podsjećao na svoje umijeće. Usprkos nepreciznosti, nije izgledao posebno umorno. Ronaldo i Rooney dijelom su bili i žrtve taktičkih postavki ili momčadskog sivila. Osim toga, dugačke su sezone imali, primjerice, Sneijder, Xavi ili Schweinsteiger, i ne čini se da to značajno utječe na njihove predstave.

Marin Vuković: Dugačke, gotovo beskrajne klupske sezone svake godine uzimaju svoj danak i to je neosporna činjenica i uopće ne sumnjam da su ostavile traga i na igračima poput Lionela Messija, Cristiana Ronalda i Waynea Rooneyja. Sva trojica na ovom su natjecanju podbacili i ostali dužni, a premda nije jedini uzrok, umor je definitivno jedan od čimbenika lošijih nastupa. Ljudsko tijelo poznaje granice, a u to smo se najbolje uvjerili na Rooneyjevom primjeru. Engleski je napadač imao sezonu iz snova, no kao jedini pravi napadač i adut Manchester Uniteda odmor mu je tijekom sezone bio strani pojam. Tijelo je u ožujku reklo dosta, a pauza je itekako ostavila traga.