Što se čeka s amaterizmom?

Možemo mi sad nakon utakmice Cibalije i Cliftonvillea govoriti o igri, analizirati učinak pojedinih igrača i žaliti za propuštenim prilikama koje su Vinkovčane koštale prolaska u treće pretkolo Europske lige, no u ovom trenutku to i nema baš previše smisla. Čak i da su nebesko-plavi preskočili prepreku iz Sjeverne Irske, a, kažemo, mogli su, jer kakvi god da jesu ipak djeluju kao bolja momčad od Cliftonvillea, ne bi to puno toga promijenilo u cijeloj ovoj priči. Najnovije poglavlje u knjizi "Blamaže hrvatskih klubova u europskim natjecanjima" ponovno pred nas donosi pitanje na koje svaka razumna glava zna odgovor. Nažalost, nogometom, kao uostalom i većim dijelom hrvatske zbilje, vedre i oblače sve, samo ne razumne glave, pa zato i danas imamo ovo što imamo.

Najčešće riječi koje smo u četvrtak navečer čuli u utrobi vinkovačkog stadiona bile su "sramota" i "žalosno". Naravno, kada skupina (navodnih) profesionalaca u 180 minuta igre ne uspije postići niti jedan pogodak (navodnim) amaterima, mjesta za sramotu i žalost itekako ima, ali postavlja se pitanje - što je tu zapravo sramotno i žalosno? Koliko to nekima sada možda glupo zvučalo, poraz nogometaša Cibalije od momaka iz Sjeverne Irske ne zaslužuje te epitete.

Nogometaš, i općenito sportaš, osramotiti se može samo svojim ponašanjem na terenu, a nikako činjenicom da je kraj utakmice dočekao poražen. Iako će se nekim subjektivnijim i emotivnijem gledateljima koji su tog nesretnog četvrtka pohodili stadion uz Bosut činiti da igrači Cibalije nisu dali sve od sebe, istina je potpuno drugačija. Uvijek možemo govoriti o tome je li se moglo čvršće ući u neki duel na sredini terena, no nema dvojbe kako su nebesko-plavi učinili sve ne bi li slomili žilavu družinu iz Sjeverne Irske. Za to što nisu, nikako ne može biti kriv napadač kojemu se u pet izglednih situacija lopta odbije kao od "spomenika", ili bočni igrač kojemu četiri od pet centaršuteva završi u "kukuruzima". Igrači Cibalije i ostalih klubova HNL-a su takvi kakvi jesu, ima ih svakakvih, no njima je netko omogućio život profesionalnog nogometaša. Kako, zašto, to svakom tko iz godine u godinu prati HNL nikako ne ide u glavu.

Govoreći o svojim igračima nakon povijesnog uspjeha sjevernoirske momčadi, trener Cliftonvillea Eddie Patterson je, pomalo nesvjesno, razgolitio svu jad i bijedu HNL-a. Nabrajajući poslove kojima se zarađujući za život bave izvjesni Holland, Boyce, Connolly ili Caldwell, strateg momčadi iz Belfasta lupio je ogromnu šamarčinu - kako Cibaliji, tako i cijeloj hrvatskoj prvoligaškoj žabokrečini. I kako si sad, nakon svega viđenog u dvoboju zidara, električara i zubara s momcima kojima je nogomet jedina stvar koju u životu moraju raditi, ne postaviti pitanje - zašto je Hrvatska nogometna liga još uvijek profesionalna, što se čeka s amaterizmom?

E, vidite, to je ono što je u cijeloj ovoj priči sramotno i žalosno. Sramotno je i žalosno da, iako nemamo nikakvu podlogu za to (zanimanje sponzora, gledatelja...) i dalje guramo nešto što nema smisla, što iz godine u godinu guta novce poreznih obveznika, a zauzvrat daje loš nogomet, namještanje utakmica i europske poraze od kojekakvih "jazavaca". Dok su mnoge države amaterizam prihvatile kao nešto najnormalnije, mi se još uvijek trsimo i ne damo. I nema veze što svi relevantni podaci govore suprotno, nema veze što je i slijepcu jasno da nema Hrvatska trenutno nema uvjete za profesionalnu nogometnu ligu - ne, mi moramo biti pametniji od svih, pa koliko god da košta.

Zanimljivo je da se u javnosti koplja najviše lome oko toga je li za Hrvatsku najprimjerenija Liga 10, 12 ili 16, iako se to ne čini kao najveći problem hrvatskog nogometa. Naravno da je Liga 10 kvalitetnije rješenje od "šesnaestice", no to je samo biranje manjeg od dva zla. Prvi preduvjet za ozdravljenje HNL-a je amaterizacija i početak od nule, što uopće nije toliko loše kako nekima možda izgleda. Svi igrači koji nešto vrijede ekspresno bi otišli u inozemstvo (kao što je i sada slučaj), dok bi oni drugi shvatili da se za život može zarađivati i na drugi načini. Naravno, ako bi imali volje poslije posla doći na trening, vrata bi svima bila otvorena.

S druge strane, pozitivni učinci amaterizacije bili bi nemjerljivi. Gradovi, županije i državna poduzeća ne bi više trpali novac u bačvu bez dna, u upravama klubova više ne bi gledali uhljebe koji su se tim istim novcem lijepo okoristili, a vrlo brzo bi s vidika nestali i kojekakvi menadžeri, izvršni dopredsjednici i vanjski suradnici, za koje u novonastaloj situaciji više ne bi bilo "materijala". Ostao bi samo nogomet, onaj izvorni, možda nešto lošije kvalitete (s naglaskom na možda), ali puno čišći i zdraviji. I onda nikome ne si smetali porazi od Iraca, Maltežana i Ciprana.

Naravno, možda je sve ovo navedeno krivo, možda Hrvatska zaista ima za uvjete za profesionalni nogomet, no neka nas netko konačno uvjeri u to, jer ovaj "profesionalizam" kojeg smo imali dosad svima se već popeo na vrh glave. 'Ajmo lijepo sve klubove potpuno privatizirati, pa ako se nađu oni sposobni živjeti od prodaje ulaznica, suvenira i TV prava (dakle, nema više gradskih, županijskog i državnih "para"), neka onda bude i Liga 100. I mogu onda igrači biti plaćeni i deset puta više nego što su sad, važno je jedino da su što dalje od našeg novca. Mislite da će biti klubova sposobnih funkcionirati na takav transparentan način? Ja, nekako, sumnjam.

Na kraju, možemo zaključiti kako najnoviji neuspjesi hrvatskih nogometnih klubova u Europi možda i nisu loša vijest, jer izgleda da nas samo pad na samo dno može dovesti pameti. Nažalost, očekivati da će oni koji bi trebali voditi računa o tome nešto poduzeti je pomalo iluzorno, jer takvima ovakva situacija najbolje odgovara. Stanje u nogometu na neki je način odraz stanja u cijeloj državi, a to, kad je riječ o Hrvatskoj, nikako ne može biti dobra vijest.