Ni katastrofa ni ohrabrenje

Nije sramota odigrati neriješeno s Grcima, čestim sudionicima završnih natjecanja, europskim prvacima 2004. i dokazano teškom orahu za svaku jaku selekciju.

I pod vodstvom Fernanda Santosa Grci su pokazali vrline koje su imali i pod Rehhagelom - bili su organizirani, disciplinirani, dobro postavljeni. Nisu to floskule koje ponavljamo kada neka momčad igra zatvoreno, nego su činjenice. I ako netko misli da je Grčku lako razbiti, treba samo pogledati u prošlost i vidjeti koliko je puta netko Grčku razbio. Srećom po nas, kao što muče jake protivnike, tako se i Grci muče s onima relativno slabijima, poput Gruzije.

Iako uvijek razmišljamo prvenstveno, a nekada i samo o sebi, utakmicu su igrala dva protivnika. I iz grčke perspektive, sigurno je da gosti mogu biti zadovoljni igrom svojih stopera koji su u potpunosti neutralizirali hrvatske napadače.

I rezultati ostalih utakmica kvalifikacija diljem Europe pokazuju koliko je svaki bod teško osvojiti i koliko organiziran protivnik može zagorčati život puno kvalitetnijem protivniku. A Hrvatska nije puno kvalitetnija od Grčke.

No, opravdanja za anemičnu igru tu otprilike završavaju. Bod protiv Grka nije smak svijeta, nije katastrofa, nije čak niti neki ozbiljan neuspjeh.

Ali svakako nije uspjeh, ne s obzirom na kvalitetu hrvatske reprezentacija i još više s obzirom na učinak pred vlastitim navijačima. A ovaj mršavi remi i ne bi bio tako loše primljen da je Hrvatska odigrala bolje, na onoj razini kako je, primjerice, igrala protiv Rusije kada je također bilo 0:0. No, Hrvatska je tada stvarala šanse i bila očigledno bolja, dok je protiv Grčke jedinu pravu šansu dočekala u sudačkoj nadoknadi kada Eduardo da Silva nije najbolje reagirao.

I tu dolazimo do prvog problema koji vežemo za Slavena Bilića - za razliku od prethodnika, Bilić jako teško dobiva važne utakmice kod kuće. Štoviše, u dva dosadašnja mandata kod kuće je tek uspio svladati Englesku od velikih utakmica – Ukrajina, Rusija i sada Grčka osladili su se bodom, Englezi u drugom ciklusu i uvjerljivom pobjedom. Bilo je tu i raznih drugih mučenja, s Bjelorusijom, s Makedonijom, s Izraelom…

Za reprezentaciju kojoj je domaći teren snažan forte, koja kod kuće lomi protivnike i osigurava velika natjecanja, takav učinak je zabrinjavajuć. Gdje i zašto je nestala ona domaća Hrvatska koja zna slomiti protivnika, to je pravo pitanje. Publika je ista, podrška je bila prava, ali pritisak nije pravi, presing nije pravi, igra nije prava.

Drugo otvoreno pitanje s Bilićem jesu eksperimenti u važnim utakmicama. Od Jurića protiv Ukrajine kod kuće preko Pokrivača na lijevom beku na Wembleyju do Pranjića na desnom krilu sada protiv Grčke – Bilić je imao dosta riskantnih (neobičnih) odluka u važnim dvobojima i kod ovih navedenih – nije pogodio. Daleko od toga da je uvijek promašivao, no čemu isprobavanje u takvim trenucima?

Ni ovoga puta nije uspjelo, Pranjić nije donio opasne centaršuteve s desne strane, još manje neku probojnost (što nije ni mogao s obzirom na svoje karakteristike), no Bilić je odbijao tijekom utakmice priznati pogrešku i napraviti koju rotaciju, primjerice, da Pranjić ode lijevo, Petrić desno, a Kranjčar u sredinu.

Bilić nije bio u krivu kada je nakon utakmice zapitao – da li je formacija mogla biti ofenzivnija? Ne, formacija nije bila problem, kao ni relativno napadačke izmjene, ali igra nije štimala. Lopta je bila spora, presing je bio slab, a izostala je veća raspoloženost brojnih ofenzivaca.

I dok svoj dio krivnje mora preuzeti i Bilić, činjenica je da ni nositelji igre nisu bili pravi. Modrića je bilo svugdje, no na jedan dobar okret stigla je jedna izgubljena lopta, na jedno pravo – stiglo je i jedno krivo dodavanje. Kranjčar je krenuo vrlo dobro, žustro, agresivno, ali tijekom utakmice i on se izgubio u sporom ritmu Grčke. Pranjić je bio neučinkovit, baš kao i oba napadača od kojih je Olić ipak bio puno agilniji.

Oni su i ti koji moraju ponijeti najveću odgovornost koja se nikako ne smije svaliti na karike za koje smo ionako znali da su malo slabije, poput Vukojevića ili Strinića, čiji su napadački doprinosi bili minimalni. Zadnji vezni u današnjem nogometu nije samo igrač koji trči i odigrava bezbroj dodavanja unazad, već i kreator igre - može li Vukojević učiniti korak naprijed po tom pitanju? Strinić se, pak, nije proslavio u dva prva prava nastupa, u nekoliko izglednih situacija upravo je izostao njegov završni pas.

I najozbiljnije pitanje za Bilića – kada je zadnji puta Hrvatska dobila pravu reprezentaciju? Nakon Poljske na EP-u 2008. dobili smo tek Sloveniju u prijateljskoj utakmici, od svih reprezentacija među 30 najboljih na svijetu s kojima smo igrali.

Iako će vjerojatno i takvih glasova biti, Bilića dakako ne treba smijeniti niti o tome pričati, pretipično je za hrvatski mentalitet. Još jednom, remi s Grčkom nije katastrofa.

No nije ni igra Hrvatske idilična, nije već neko vrijeme. I zato nas je dvoboj s Grčkom zabrinuo umjesto ohrabrio, jer očito ni put do Kijeva i Varšave neće biti posut ružama već trnjem…