Od vrha do dna u režiji Leeds Uniteda

Bio je pobjednik Kupa velesajamskih gradova, višestruki engleski prvak, redovni sudionik, pa čak i favorit, Lige prvaka i Kupa Uefa (današnje Europske lige) te osvajač svih nacionalnih kupova. No, isti taj klub danas čami u prosječnosti Championshipa, svake se godine boreći za ostanak u nižim ligama i izlazak iz velikih dugova. Može li se Leeds United ikada vratiti u vrh otočkoga nogometa?

Prvi se mačići u vodu bacaju...

Da pokaže kako sasvim sigurno neće biti samo "običan" klub, u prolazu na travnjacima engleskih nogometnih natjecanja, nije mu trebalo posebno dugo. Oformljen je, naime, kao preteča Leeds Cityja 1904., a već 15 godina kasnije prisilno raspušten zbog nezakonitog isplaćivanja igrača. Zbivalo se to u strašno vrijeme Prvoga svjetskog rata...

Međutim, bile su to tek sitne brige naspram onoga što ih je očekivalo, pokazat će se. Klub je, kao i mnogi, kroz povijest doživio puno trzavica – uspona, padova, padova, uspona, padova i opet padova, ali ono što se počelo (intenzivno) događati godine 2002. sastav s Elland Roada obilježit će kao rijetko koju nogometnu momčad uopće.

Risdaleova osobna igračka

Najuspješnijeg klupskog perioda rado se sjećaju stariji navijači paunova. Pod vodstvom legendarnog Dona Revieja od 1960. do 1975. osvojili su FA kup, Liga kup, dva Kupa velesajamskih gradova i dva Premiershipa te pet puta bili doprvaci lige, dva puta viceprvaci Europe, a jedanput prvi pratitelji pobjednika FA kupa. No, sve je stubokom promijenila serija nepromišljenih odluka i ponajprije lošeg, neprofesionalnog vodstva.

Prijelomni trenutak u životu ovog engleskog velikana dogodio se 1997. kada je na njegovo čelo zasjeo popularni, ali kontroverzni biznismen Peter Risdale. Risdale je u prvim godinama svoje vladavine uživao veliku potporu jer je "njegova" momčad polučivala poprilične uspjehe (polufinale Lige prvaka i Kupa Uefa), ali s druge je strane klub sustavno uništavao, svojim ih lošim, potpuno nepromišljenim i nerazumnim odlukama neminovno vodeći u propast.

Nakon odlaska trenera Georga Grahama vlast nad stručnim stožerom preuzeo je David O'Leary te momčad nakrcao mladim snagama i doveo nekoliko obećavajućih, ali i iskusnih igrača. Premijernu je sezonu završio na trećem mjestu, 2000. Leeds doveo do prvog europskog finala poslije 25 godina (izgubili od Galatasaryja u Kupu Uefa) i pod njegovim vodstvom sve do 2002. sezonu bi uvijek završili među najboljih pet.

No, loše vođenje kluba jednom im se jednostavno moralo osvetiti i uzeti svoj veliki danak. Sve se počelo mijenjati, odnosno urušavati poslije poraza od Valencije u polufinalu Lige prvaka 2001. Željan da tu nepravdu ispravi, Risdale je odlučio pojačati momčad i zbog toga je klub strašno zadužio, kredit namjeravajući vratiti primarno od novca sponzora i televizijskih prava nakon što se Leeds sljedeće godine plasira u Ligu prvaka. No, oni to nisu uspjeli učiniti (završili su na četvrtoj poziciji) i kola su počela strmoglavo juriti nizbrdo.

Sva najnovija pojačanja pokazala se se potpuno zaludnima. Novaca nije bilo, a trebalo je plaćati skupe novake poput Robbieja Fowlera i Setha Johnsona ili problematične poput Jonathana Woodgatea i Leeja Bowyjera (oni su jednoć čak i sudski kažnjeni zbog nanošenja teških ozljeda jednom azijskom studentu u Engleskoj). Kao rezultat svega toga startala je masovna prodaja najvrjednijih eksponata. Rio Ferdinand za 30 milijuna funti "podaren" je Manchester Unitedu i bio je to prvi znak da je Leeds pred kolapsom. A kako i ne bi bio...

Davida O'Learya na menadžerskoj poziciji ubrzo je zamijenio bivši engleski izbornik Terry Venables, ali stanje na travnjaku i tablici i dalje je bilo u najmanju ruku deficitarno i loše. Elland Road morali su napustiti i Woodgate i Bowyjer, ali i Nigel Martyn, Fowler, Robbie Keane i Harry Kewell.

Tek su uz ogromne napore na koncu sezone ipak uspjeli izbjeći relegaciju u niži rang, ali kako su kreditori sve jače i češće kucali na vrata, tako je i Leeds ubrzo bio primoran prodati čak i vlastiti stadion (ponovno će ga moći otkupiti tek nakon 25 godina). Risdale više nije mogao opstati na čelu te je zamijenjen ekonomskim stručnjakom Johnom Mckenyjem. Nekoliko godina kasnije za samo 10 milijuna funti klub je dospio u ruke današnjeg vlasnika, Britanca Kena Batesa.

Nema kraja problemima

Pod vodstvom Eddieja Graya 2004. ispadaju u drugu ligu, a njega nasljeđuje Kevin Blackwell. No, niti on nije mogao preobratiti Leedsovu sreću, tek je jednom igrao kvalifikacije za povratak u elitni razred (poražen od Watforda), a glave ga je na koncu stajala prevelika demagogija – navijačkom puku veći je dio svoje vladavine mazao oči i obećavao kako će ogromni dug u roku od samo godine dana biti u potpunosti otplaćen. To je, naravno, bila sfera najboljih scenarija filmova znanstvene fantastike pa je dvije godine kasnije Leeds pao na još niže grane – prvi se put morao natjecati u trećoj ligi.

Zbog problema s odlaskom u administraciju na početku sezone 2007./2008. FA ga je novčano kaznio i oduzeo mu 15 bodova, no on je unatoč tome uspio izboriti razigravanje za ulazak u drugu ligu, no u toj je utrci u posljednjem ogledu izgubio od Doncaster Roversa. Konačni skok za jednu stepenicu upriličio je zato godinu kasnije, kada je povratak u Championship (drugu ligu) zaslužio ponajprije odličnim igrama najboljeg strijelca Jermainea Beckforda te defenzivnog veznjaka Patricka Kisnorboa.

Polagana staza uspona

U tekućoj sezoni 2010./2011. ponovno se kupaju u prosječnosti, šamponirajući se tek prolaznim bljeskovima dobre igre i velikih pobjeda. Trenutačno drže 16. poziciju s pet pobjeda, šest poraza i dva neriješena rezultata, a od novog ispadanja, odnosno od posljednje tri pozicije, dijeli ih šest bodova. Na početku godine ostali su bez dugogodišnjih igrača Ruia Marquesa i Caspera Ankergena, Beckford je prodan Evertonu, a Patrick Kisnorbo u predsezoni je pretrpio tešku ozljedu Ahilove tetive.

Dovedeni su pak vratar Kasper Schmeichel, sin mnogo poznatijeg Petera, napadač Billy Paynter (prošle je sezone u dresu Swindona postigao samo zgoditak manje od čovjeka kojega je došao zamijeniti, Beckforda), negdašnjeg kapetana Derby Countyja Paula Connollyja te Fedea Bessonea, a kasnije su im se pridružli i Neill Collins, LLoyd Sam i Alex Bruce.

Pitanje koje traži odgovor

Hoće li se Leeds ikada vratiti na puteve stare slave? Iza njih su dani teške depresije i naizgled bezizlazne situacije, može se tako reći, te trenutačno prolaze fazu rekuperacije i polaganog periodičnog vraćanja prije svega - povjerenja. Jednom narušena reputacija, poznato je, vrlo se teško vraća jer se "dobar glas daleko čuje, ali loš još dalje".

Najbolji i najskuplji nogometaši na autocestama svojih karijera danas uglavnom zaobilaze postaju pokraj Elland Roada, ali kako je Leeds (bio) poznat po izuzetnom rasadniku mladih talenata, jedina prava strategija kojoj se čelnici moraju okrenuti upravo je da snagama iz vlastite nogometne škole, poduprti sjajnim navijačima, koji su stadion punili i pune ga unatoč svim problemima i razočaranjima, uplove u novo, svjetlije razdoblje te opečeni prijašnjim lošim potezima, racionalnim planiranjem i hladne glave krenu ka osiguravanju mjesta koje im pripada u hijerarhiji engleskog nogometa.

Dobar "marketinški miks" trebao bi pokrenuti pravu revoluciju ako će ga pravi ljudi znati kombinirati na pravi način - od stvaranja kvalitetnog proizvoda (igrača) za što je Leeds pokazao da je itekako sposoban, do distribucije toga proizvoda širim masama putem promocije (između ostaloga i negativnu popularnost okrenuti u svoju korist) i na koncu postići dobru cijenu kojim bi vratili najbolje igrače i trenere te počeli ponovno stvarati kontinuitet vrhunskih rezultata.

Jedno je u svemu tome ipak najsigurnije. Duboko arhivirani i crnim tonovima obojeni "Slučaj Risdale" nikada se se više ne smije ponoviti.