Slavenova i Petkovićeva borba za opstanak

Nakon trinaest odigranih kola u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi, Slaven Belupo nalazi se devetoj poziciji, a na kontu čvrsto drži teško osvojenih 17 poena. Samo je za bod udaljen od crvene crte ispadanja u niži rang te svojim igrama ne naznačuje da će se ubrzo nešto bitnije promijeniti.

U najavi Slavenovih mogućnosti u ovogodišnjem prvenstvu (priznajem, pogrešno) napisala sam sljedeće: "Relativno sigurno, koliko u nogometu nešto uopće može biti sigurno, jest da će farmaceuti obitavati u gornjoj polovici prvenstvene ljestvice. U svlačionici posjeduju sjajan spoj mladosti i iskustva, a s klupe sve konce vuče u Koprivnici proslavljeni i obožavani trener. Europa već sada izgleda primamljivo, ali i dohvatljivo..."

Možda sam, pisajući te retke, ipak previše popila, no pokušat ću se barem nekako opravdati dijelom u kojemu postavljam retoričko pitanje: "Koliko u nogometu nešto uopće može biti sigurno?" Nakon neočekivanog "prebjega" Zlatka Dalića u Saudijsku Arabiju, koprivnički je prvoligaš s novim-starim trenerom Milom Petkovićem u sezonu ušao skačući na visoko podignutu letvicu, a baš nitko nije skrivao da se pod hitno želi "obrisati", za standarde koje su si proteklih nekoliko godina sami postavili, slabo sedmo mjesto osvojeno prošle sezone.

Lamentirali smo svojedobno o "pojačanjima kojih se ne bi posramili ni najveći hrvatski klubovi"; navijačku maštu zagolicali su, naime, dolasci Josipa Milardovića, Davora Bagarića i Tomislava Bušića te povratak Stjepana Poljaka i ojačanje obrambene linije Labudovićem i ponajboljim bosanskohercegovačkim vratarom Adisom Nurkovićem.

"Otišli su prvotimci koji i nisu pružali najbolje partije, dok su s druge strane pristigli vrijedni i iskusni prvoligaški igrači koji bi u novoj, iskupljujućoj sezoni morali donijeti sigurnost u svim linijama", zborila sam dalje u najavi s početka. Sva sreća što uz "pristigli su" nisam napisala i "ostali su". Jer, jedina sigurnost koju, primjerice, u ovome trenutku može donijeti napadački red jest - garancija protivničkim braničima da se lopte neće često (ili uopće) koprcati u njihovim mrežama.

Na neke se još uvijek čeka...

Sva naša (ogromna) očekivanja za sada su opravdali tek Milardović i Bagarić, dok se na sve druge, uključujući i Poljaka (koji je na mahove prezentirao da ima ideju i potez, ali nema konstantnosni i spreme) još nestrpljivo čeka.

U novinarskoj smo se loži na startu sezone šalili pogađajući koliko će Tomislavu Bušiću trebati da prvi put zatrese mrežu (po neefikasnosti prepoznatljivom bivšem talentu Hajdukove nogometne škole to još uvijek nije pošlo za nogom (ili glavom) i neće ga opravdati čak ni činjenica da je polovicu do sad odigranih kola proveo na tribinama, ozlijeđen. Zašto? Jer je puno previše prilika, pa i onih "sigurnih", u vrijeme provedeno na travnjaku - upropastio).

Pitanje "kada će uspjeti poentirati" sada nam, pak, više nije nimalo smiješno. Ne treba biti veliki stručnjak da se zaključi kako je krucijalni Slavenov problem ove sezone kronična (ne)realizacija. Obrana je, za razliku od 365 dana ranije, svoj posao odradila još i solidno, ali napadu se iz utakmice u utakmicu štošta toga može prigovoriti. Dovoljno će reći i sam podatak da se iz prednje linije u strijelce (jednom) upisao tek Franjo Tepurić, nogometaš čiji bi video nevjerojatnog promašaja praznoga gola protiv Lokomotive u prošlome kolu, da se postavi, možda porušio i rekorde gledanosti poznatog "uratka" Ilije Sivonjića.

Sve to uz Slavenovu negativnu gol-razliku (11:12) ponukalo me da se bacim na detaljno prekopavanje arhive i naposljetku pronađem podatke o istome u zadnjih nekoliko sezona, zaključno s godinom 2005./2006. Tablični prikaz otkrivenoga tako se našao i pred vama te kazuje gorku istinu; 11 postignutih golova najgori je Slavenov učinak poslije 13. kola u zadnjih pet sezona, uključujući i (od analiziranih) onu najgoru, 2005./06 kada su uz dvije pobjede, četiri remija i šest poraza zabili 13, a primili 20 zgoditaka.

Dalićeva prošlosezonska momčad zabila je "više od dvostruko više" pogodaka no sadašnja Petkovićeva, a premda ih je gotovo dvostruko više i primila, nadaleko se vidi i osjeti da u Koprivnici više ne stanuju klase poput Bojana Vručine ili Marija Jurića. Jer, koliko se god potonjeg kritiziralo i osporavalo njegov talent i igru, taj je 31-godišnji napadač za svoje nasljednike u redovima farmaceuta "profesor postizanja pogodaka". Da ne spominjemo njegova legendarnog imenjaka Dodika kojemu su se jednoć veselili Podravci...

Je li slučajno što Tepurić, Poredski, Mujanović i Bušić zajedno ne mogu zabiti drugi (!) napadački pogodak, a prošli smo već trećinu prvenstva? Nakon onakvog Tepurićeva showa protiv Lokomotive sve više sumnjamo u "lošu sreću".

Možda koprivnički napadači jednostavno nemaju dostatnu kvalitetu i ako farmaceuti u drugom dijelu sezone žele odmak od "borbe za ostanak" (što je na konferenciji za medije poslije utakmice s Lokomotivom konačno zaključio i Petković), Uprava mora konkurenciju u prednjoj liniji zaoštriti barem jednim pravim napadačem. Jer Aljoša Vojnović (koji se ponegdje vodi kao napadač, ali zapravo je ofenzivni veznjak) cijelu momčad ne može vući sam, a ona si pak ne smije dopustiti da kao treća najskuplja "klapa" poslije Dinama i Hajduka (prema Transfermarktu), u bilo kojem trenutku vodi borbu za prvoligaški opstanak. Pogotovo ne u sezoni koja će u drugu ligu baciti čak petoricu...