Nesportsko ponašanje Barcelone

Barcelona je još jednom ostavila svijet bez daha. Baš kao što protivničke igrače ostavlja bez daha trčanje za neuhvatljivom Barcinom loptom 90 minuta bez prestanka. Iako nas je naviknula na visoke pobjede, iako nas je naviknula da protivniku oduzme loptu još dok traje ponovljena snimka njenog napada, iako nas je naviknula na totalnu dominaciju u posjedu lopte, iako nas je naviknula na svoje briljantne akcije i pogotke – opet nas je Barca uspjela i iznenaditi.

Ovoga puta začin Barceloni bio je Jose Mourinho. Čovjek koji je u Real doveden samo s jednim ciljem – zaustaviti tu Barcelonu. Čovjek ”s protuigrom”, čovjek s receptom. Ali nakon sinoć, Special One postao je Special Five, što je samo jedna od brojnih duhovitih primjedbi na račun izvedbe Reala na Camp Nou. Šteta što većina istih nije primjerena za pristojan portal poput Sportneta.

Sada kada su srušili i mit o Mourinhu, Katalonci nemaju rupu u oklopu. Danas više ne može postojati osoba koja neće ovoj skupini igrača priznati da je među najboljim nogometnim družinama svijeta u povijesti. Najbolja? Nisam dovoljno star da ulazim u takve procjene, ali najbolja u modernom nogometu, od 1990. do danas – jest. Po trofejima (još) ne, ali po superiornosti protivnicima da, jer nitko, ni Cruyffova Barcelona, ni Capellov Milan, ni Van Gaalov Ajax ni Fergusonov Manchester, ni Zidaneova Francuska ni aktualna Španjolska – baš nitko nije toliko odskakao od konkurencije kao današnja Barcelona.

Igra li Barcelona savršeno? To je ipak subjektivna kategorija. Netko voli direktniji nogomet, netko voli dinamičniji nogomet, netko jednostavno voli zanimljivije utakmice. Jer ako ne uživate gledati ”viktoriju” na gol protivnika – neovisno kako se protivnik zvao ili kako igrao – onda utakmice Barcelone i nisu za vas.

No, što se tehnike tiče, što se posjeda i kontrole lopte tiče, Barcelona je besprijekorna. Perfektna. Bolja od bilo koje momčadi, bilo kada.

Real nije osrednji protivnik. Real pod Mourinhom nije izgubio utakmicu, Real je upisao neke vrlo uvjerljive pobjede i odigrao nekoliko vrlo zapaženih utakmica. Real je, po do sada prikazanom ove sezone, možda i druga najbolja momčad u Europi, svakako u Top 5.

Uzimajući to u obzir, ono što je Barcelona radila nakon 4:0 – kada više i nije imala posebne volje zabijati golove – graniči s nevjerojatnim. Bilo je perioda igre kada su domaći imali više dodavanja petom ili kroz noge nego gosti uopće točnih dodavanja. Bilo je perioda igre od nekoliko minuta u kojima se Madriđani nisu mogli sastati s loptom. Ismijavala je Barcelona tada protivnika do razine koja je Kraljevskom klubu bila neprihvatljiva, pa kada već nije bilo drugih metoda za zaustavljanje Barceloninog ”ja tebi, ti meni” nogometa – gosti su pribjegli (pre)oštrim startovima i prljavim potezima. A time su svoj težak poraz dodatno ukaljali.

Od tuda i naslov koji, jasno, treba shvatiti kao ironiju – jer to što Barcelona radi protivnicima granički s ”nesportskim ponašanjem” – pa ne bi smjeli biti toliko bolji od svakoga.

Samo netko tko ne razumije nogomet nije ostao impresioniran igrom Barcelone jer to što Barcelona radi doslovno nitko drugi ne može. Real je u prvom dijelu pokušao smanjiti prostor za igru, ali i u tih 30-ak metara Barcelona se dodavala kao da ima dva igrača više držeći loptu minutama. To nitko ne može.

Barcelona je iz kontinuiranog napada, na postavljenu Mourinhovu obranu, s više od 20 dodavanja u nizu, zabila drugi gol. To nitko ne može, ne na takav način. Okolo i naokolo, sve dok se ne stvori neki mini prostor u koji će Xavi, Messi ili Iniesta gurnuti neku fantastičnu loptu za Villu, Pedra ili nekog trećeg.

Što je nešto bolje, to izgleda jednostavnije. Federerov tenis ili Jordanova košarka, sve je kao iz priručnika. Slično je i s Barceloninim nogometom, ponekad se čini jednostavnim do razine da se zapitate – a zašto ovako svi ne igraju? Pa svi se profesionalni nogometaši znaju dodavati od noge do noge, samo mora uvijek netko biti sam.

Pa ipak, samo je jedna Barcelona. Takav nogomet moguć je samo ako je svako dodavanje savršeno, ako je svako primanje lopte savršeno, ako je pregled igre savršen, ako je kretanje savršeno. Ništa ne može biti vrlo dobro, sve mora biti savršeno. Nemoguće je, zapravo, opisati to što rade u sredini terena Xavi i Iniesta, ali i doslovno svi ostali. I Pique i Puyol i Valdez.

Tika-taka, tika-taka.

Messi je i u ovoj utakmici potvrdio da je najbolji igrač na svijetu – Messi to potvrđuje u svakoj utakmici. Bit će nepravda ako ne dobije Zlatnu loptu jer u 2010. niti jedan igrač ne može stati u istu rečenicu s Messijem, po dojmu, učinku, klasi, ali tu sam temu već obradio u kolumni. Argentinac je genijalac koji može igrati što god želi – može biti nenadmašan strijelac, može biti neuhvatljivo krilo, može biti vrstan playmaker jer može i zna sve.

No, na čast Josepu Guardiololi, između ostaloga, ide i to što je Messiju omogućio da u Barceloni bude zaista sve. Svi njegovi talenti dolaze do izražaja, niti jedan dio Messijeve genijalnosti ne pati, kao što je patio u dresu Argentine.

I bez daljnjega, iako bi on bio isti igrač, njegov učinak i njegov dojam ne bi bili isti bez Xavija i Inieste, još dvojice genijalaca kod kojih je ”bubamara” sigurnija nego u švicarskoj banci. Štoviše, kada jedan krivo doda loptu, na CNN-u odmah kreću breaking news.

Da bi se Mourinhov Real rastavio na sastavne dijelove i to na ovakav način, sve mora funkcionirati savršeno. I zato mi je žao što ovaj tekst mora završiti, baš kao što mi je bilo žao što utakmica mora završiti, jer u Barceloninom stroju još puno faktora zaslužuje pohvale. Što reći za stoperski par koji se savršeno uklapa u ovaj tehnički dotjeran nogomet, a usput stigne zatvoriti sve opasnosti pred svojim golom iako najčešće ostaju ”1 na 1” s protivničkim napadačima? Što reći za Barcelonin presing? Što reći za Busquetsa koji, iako taktički pokriva dvojicu suparnika, nije izgubio niti jednu loptu u prvom dijelu? Što reći za 610 točnih dodavanja, što reći za 110 Xavijevih? Što reći za fenomenalnu atmosferu unutar ekipe? Što reći za činjenicu da je puno tih igrača odraslo u Barceloninoj školi? Što reći za Španjolce u Barceloni koji već tri-četiri godine dominiraju na klupskoj i reprezentativnoj razini?

Što tek reći za tog sjajnog Guardiolu? Skromnog čak i u ovakvim pobjedama. Ne, ne bi i vaša baka mogla trenirati ovu Barcelonu, dapače, Guardiola je najzaslužniji što Barcelona igra baš ovako dobro. Što igra tako napadački, što igra tako hrabro, što igra s takvom strašću i nakon što je osvojila baš sve. O vezi Guardiole i momčadi dovoljno govori kako je cijela momčad skočila u njegovu zaštitu kada ga je prgavi Cristiano Ronaldo odgurnuo. Da, Guardiola definitivno zaslužuje vlastitu kolumnu.

Mourinho, Ronaldo i Real? Ovoga puta ostali su u debeloj sjeni. Dobri su i vratit će se, nema dvojbe, ali Barcelona je opet bila neki drugi svijet za Real. Bez obzira na to, prvenstvo je jako daleko od gotovog, Barcelona ovim nastupom nije osvojila novi naslov.

Ali je osvojila svijet.