Crveno-beli Žuti

Takvog je igrača bilo lako voljeti. Kada si mu gurnuo loptu, njegova jedina veza s ovim svijetom ostali bi Marlboro i Jack Daniel's zbog kojih smo se možda još više osjećali važnima što je ta čupava kombinacija talenta i narodnih poroka bila nekako bliža ulici, nego svečanoj loži. A rijetko se rađaju i još rjeđe igraju oni kojima stadion oprašta alkohol i zatvaranje birtija, sve da još jednom vide kako će opet zaje*ati i njih i tog nesretnog desnog beka. Dinamo, Crvena Zvezda, Real Madrid, Barcelona... Statistika? Brojke su važne kod Pippa Inzaghija, Vierija, Gerda Müllera; Robija se gledalo, bez brojanja. I pljeskalo mu se na centru, kod auta, u korneru. Taj bi i protiv Hamasa igrao, samo mu loptu dajte.

I baš kao što je na zelenoj travi mrcvario sad već unezvjerenog desnog beka, Robert Prosinečki s klupe je opet zarolao i prodao tunel koji nitko nije vidio - i za koji je znao da mu ovaj put neće donijeti samo aplauz, već i psovke i uvrede. Iz crveno-bijelih kockica prešao je u crveno-bele pruge i - skočio u nepoznato. Da se ne lažemo, otišao je u klub koji malo tko s ove strane Dunava može probaviti.

"Kud baš u Zvezdu, da je bilo koji drugi klub, bilo koji..." A zapravo, Zvezda se u nekom ludom i antišovinističkom društvu, tamo tri tisuće i neke, čini logičnija i od Cibalije, Hajduka i šta ti ja znam, Paris Saint-Germainea. Žuti nema toliko vremena, u nekim glavama on bi i tada otišao "prerano". Ili se vratio, kako god okreneš.

Iako je prošao Hitrec-Kacijan, valjao ljude i na maksimirskoj travi gotovo tri godine, vodio modre dva puta u Ligu prvaka, Robi nikad neće biti Dinamova legenda kao što je Zvezdina zvezda. Tamo je stvorio ime, igrao Bari, proživio mladost, koja nam uvijek izgleda ljepše kroz deset, 20 godina starije kapke. Tamo ima prijatelje, sva vrata otvorena, tamo je njegov pehar i njegova slika. Iako se navijači Portsmoutha kunu da nisu gledali boljeg igrača u njihovom dresu te su ga gurnuli u najboljih 11 u povijesti nakon jedne jedine sezone, iako se veselio i u dresovima Reala i Barcelone, on je obilježio Zvezdu i ona njega.

Izdajnik? Koga je izdao? Čime? Bilićevog pomoćnika nitko nije želio da im crta taktiku po ploči i diktira prvi sastav, četiri godine Žuti je pomagao, savjetovao, i dobio ponudu Zvezdine uprave, koja (možda za spas vlastitih fotelja i jeftine poene) nudi, barem na papiru, odriješene ruke i ulogu šefa svlačionice. Ni njegov Dinamo ga se nije sjetio, osim na sudu, gdje su ga kao dječarca gurnuli u krug, a iza leđa si dodavali njemačke marke koje su njegove, ali ipak to nisu, jer Dinamo nije Croatia, ali to ipak jest. I kad su ga 2000. opet potapšali po ramenu i šutnuli u dupe niz stepenice Maksimirske 128, on je za kruh i mast otišao u Hrvatski dragovoljac, jer, više od Dinama, Zvezde, Reala, Olimpije, Žuti je volio nogomet. A i igrao ga je - svjetski, ne samo hrvatski ili, ne daj Bože, srpski.

Ni danas, iako zgrbljen od silnih driblinga, on nije ništa manji Hrvat otkako je kao dijete iz miješanog braka izabrao Hrvatsku. Sad ga pitaju gdje je bio prije '94-e, jer odlaskom u Zvezdu to više nije dovoljno. Izvukla bi ga možda kockasta '89. ili '41./'42. Njega, koji je sudjelovao u izgradnji spomenika Oluji u Kninu, kad se već poteže hrvatomjer.

A opet, što je to Žuti napravio toliko drugačije od Cice, osim što je i proveo igračke zlatne godine u ekipi koju vodi? I među navijačima Crne Gore ima onih koji su palili gume po Dubrovniku s okolnih brda i kojima i danas Karlovac, Virovitica i Karlobag znače nešto više od pukih geografskih točaka. Ima li ih nula zarez tri, sedam ili 42 posto, manje je bitno. I koliko ih smije biti na tribinama, a da te ne prozovu izdajnikom nacije? Što da je otišao u Ascoli ili Triestinu, klubove čiji radikalni drukeri dižu transparente o Dalmaciji i Istri u nekoj drugoj državi? Koliko bi ih se u tom slučaju odreklo Robijevog hrvatstva? Pa ne treba micati Žutog iz nogometa, već takvu rulju, kojoj je to poligon za mržnju, koja ne zna ni granice vlastite zemlje u kojoj živi.

No, logika i nogomet, vole se "k'o Izrael i Palestina, kao krpa i prašina". Tu se gubi razum i često miješaju rat i sport. I Prosinečki je to morao znati. Čim je potpisao, postao je i četnik i ustaša, izdao je i Dinamo i Hrvatsku i Jugoslaviju, jedni mu neće oprostiti uspjeh, drugi neuspjeh. Oni koji ga nisu gledali, još ga lakše pljuju, vide kao testnog pilota za regionalnu ligu, koja sigurno ne ovisi o njegovom "da" ili "ne" Marakani. Sve je to Žuti znao, odvagnuo i odigrao na jedan broj.

Mogao je izabrati i lakši put. Iz prosinca 2010., Prosinečki riskira puno. U trenerskoj premijeri uzeo je klub koji traži samo titule, s upravom, koja bi i Robija mogla potrošiti u pola sezone. Ni prva ni zadnja legenda koju bi neki klub iskoristio za pucanj u prazno. A onda bi i povratak u HNL pognute glave bio mučan i gorak. Teško je doći kući kada ti se svi vesele - jedni jer nisi uspio, drugi jer si se vratio. Neki su ga već sahranili čim je prošao Bajakovo, no zbog onih drugih, sretno Robi i da nam se vratiš što prije.