Što treba popraviti do Srbije

Vratari

Svi su vidjeli kako Hrvatska nije imala dobru podršku vratara na ovom Prvenstvu, i bez obzira što niti jednom treneru nije ugodno tražiti ispriku u jednom ili dva pojedinca, činjenica je da Slavko Goluža nije mogao pobjeći od neugodne istine da su Alilović, Šego i Pešić uvelike kumovali porazima protiv Švedske i Danske koji su Hrvatsku udaljili od polufinala. Bez vratara je u rukometu teško pobijediti čak i ako igrate odlično - Francuzi su, primjerice, trebali 20 Omeyerovih obrana kako bi s tri razlike dobili Švedsku, iako su očigledno bolja reprezentacija. Istina, kod Omeyera uvijek vrijedi istaknuti kako dio njegovih obrana ide i na dušu odlične obrane koja forsira neke teške šuteve...

Brojke apsolutno potvrđuju tezu da je Hrvatska imala najslabije vratare na Prvenstvu. Naime, samo je jedan golman u drugom krugu (rezerva u Argentini, Fernando Garcia, s 32 posto) slabiji od najboljeg hrvatskog vratara, Ivana Pešića, koji je s 33 posto obrana nadvisio Alilovićevih 31 posto i Šeginih 27 posto. Svi su vratari u drugom krugu bolji od Alilovića, a nije nimalo slučajno ni čudno da su u polufinalu reprezentacije s najboljim golmanima - oba francuska su iznad 40 posto, švedski imaju 44 i 37 posto, danski 40 i 38, a španjolski 37 i 38 posto. Niti jedan vratar nije ni blizu Alilovićevih očajnih 29 posto obrana udaraca s devet metara. U vratarskom (i rukometnom) svijetu to nisu male razlike, to su razlike između pobjeda i poraza.

Sasvim korektna napadačka učinkovitost

Tezu kako su vratari dali najveći obol neprolasku u polufinale snažno podržavaju i napadačke brojke jer je Hrvatska po mnogo toga među najboljima na natjecanju. Naime, s postotkom šuta od 61 posto Hrvatska je treća najbolja momčad na turniru (iza Danske i Francuske), baš kao što smo samo iza te dvije selekcije po realizaciji napada (50 posto). Hrvatska je najbolje od svih reprezentacija stvarala šanse za krila (i zabila najviše golova), puno su toga Kauboji kreirali i zabili s crte, pri vrhu smo po asistencijama, korektni po broju tehničkih pogrešaka. Uostalom, hrvatski napad je treći najefikasniji poslije francuskog i danskog.

Dobre strane hrvatske obrane

Ono što je Goluža najviše u obrani tražio - blokove - uglavnom je i dobio. Hrvatska je poslije Danske reprezentacija s najviše blokada, prema hrvatskim vratarima upućeno je ukupno gledajući daleko (!) najmanje šuteva, a crtu nije nitko tako dobro čuvao poput Kauboja, ni ako gledamo dodavanje pivotu ni ako gledamo prolaske kroz obranu.

Ovakvi podaci otkrivaju puno o igri obrambenih specijalista Kopljara i Gojuna. Primjera radi, s pozicije koju Kopljar pokriva manje je udaraca upućeno samo argentinskoj obrani protiv koje je većina reprezentacija prolazila kroz sredinu. To su stvari o kojima Goluža govori kada objašnjava zašto je Buntić "puno bolji u napadu, a puno slabiji u obrani", a koje mnogi ne vide ili ne žele vidjeti. Gojun je prošlogodišnju titulu najboljeg obrambenog igrača EP-a pokušao obraniti s čak 18 blokova, daleko najviše na Prvenstvu.

Još jedan segment igre koji je Hrvatska odradila odlično jest vraćanje u obranu i strpljivost u napadu - nitko nije primio manje pogodaka iz kontre, a donekle se usporediti mogu samo Francuzi i Šveđani. Koliko god statistika maskira neke stvari, činjenica je da u svim kategorijama kolone predvode polufinalisti i/ili Hrvatska. I to nije nimalo slučajno.

Prostor za poboljšanje

Vratare Goluža ne može izmisliti, stoga, preostaje nada da će Alilović - naš očigledno najveći vratarski potencijal- na idućem natjecanju biti u boljoj formi, kao i da će Pešić, Šego ili netko treći napraviti dodatni iskorak. Dakako, treba analizirati i kako se s vratarima radilo i jesu li trebali u Švedskoj biti u boljoj formi. Ovo posljednje pitanje je više retoričko, jer jasno je da su trebali.

Napadački gledano, u oči bode činjenica da je Hrvatska dala iznimno malo golova s vanjskih pozicija - najmanje od svih momčadi u drugom krugu. I to uvjerljivo.

Djelomično je to klasična raspodjela za hrvatsku reprezentaciju, jer se našem napadu puno toga svodi na igračku inteligenciju Ivana Balića i na prodornost tih vanjskih igrača te klasu Igora Vorija, pa često Kauboji igraju ili na crtu ili na prolaz kroz obranu - i jedno i drugo rezultira izglednijim šutem nego što je onaj s devet metara koji je u pravilu postotno najneuspješniji.

Baš zato što Hrvatska ima takve igrače, sposobne proći kroz obranu, Kauboji postižu dobre rezultate i tu imaju prednost nad protivnicima. Lani je u Austriji Ulrik Wilbek žalio što "nema igrača poput Balića koji može proći kroz obranu, jer njegova momčad teško igra 6 na 6".

Ipak, samo 120 pokušaja, i samo 51 gol s devet metara sugeriraju da Hrvatska ili nema dobre pucače ili nema uigrane akcije za te pucače.

Ovo prvo ne stoji. Lacković i Buntić su sjajni pucači, Duvnjak i Vuković također mogu snažno potegnuti, a nije da Valčić, Balić pa i Kopljar ne mogu zabiti s devet metara, stoga se ipak nameće zaključak kako se hrvatska igra previše oslanja na improvizaciju, a da je u njoj premalo dobrih akcija koje bi kroz kretanje i blokove omogućile Lacu, Bunti i drugima čist šut s deveterca kakvima su Hrvatsku izbušili Hansen i Sondergaard. Buntić se, istina, nazabijao golova, zabio je dosta i Lacković, no većina njihovih golova pala je ili iz prodora ili iz solo-akcije, obično nakon fintiranja šuta. Puno bi se po tom pitanju dalo naučiti gledajući dansku ili francusku reprezentaciju, koje su zabile puno više golova na taj način iako nemaju znatno bolje pucače.

Drugi važan segment koji Hrvatska treba unaprijediti jesu kontra i polukontra. Brojka da je Hrvatska zabila najmanje pogodaka iz kontre donekle ide i na dušu lošem postotku obrana vratara, no puno je puta ta kontra zapela zbog presporog prvog dodavanja obrambenih igrača. Bilo je jasno da Goluža to traži od Gojuna, Kopljara i drugih, no očito je da na takvim stvarima moraju više raditi u svojim klubovima - i na pripremama reprezentacije.

Opet, Danska može biti uzor jer je Wilbek stvorio momčad u kojoj svi znaju igrati kontru, u kojoj svi znaju dati dugački pas, u kojoj se svi otvaraju i u kojoj se polukontra i kontra traže pod svaku cijenu. Hrvatska je takav agresivniji pristup u kontri pokazala protiv Islanda i to je odmah rezultiralo lijepim brojem laganih golova koji su u izjednačenim utakmicama od vitalne važnosti.

Zanimljivo, Hrvatska je vrlo korektno - gdjekad i jako dobro, igrala s igračem manje, ali zato nije briljirala s igračem više. Štoviše, u ključnim nas je utakmicama upravo igrač više "pokopao" - umjesto da ga iskoristimo za vlastitu seriju, mi smo protivniku omogućavali da se izvuče neokrznut (ili čak s prednošću).

Što se obrane tiče, Goluža je dobio blok i gustoću, no obrana je djelomično izgubila na agresivnosti (malo ukradenih lopti) i na čvrstom ulasku u protivničke šutere na 9-10 metara. Koliko god vratari krivnje snosili za loš postotak obrana, nije niti jednom golmanu lako braniti ako pucač poput Vujina ili Hansena ima prostora za nesmetan skok-šut. Dojam je da smo ovakvom obranom išli na ruku visokima Kopljaru i Gojunu, ali ne i Tončiju Valčiću koji je u nekadašnjih 3-2-1 ili u agresivnijih 5-1 bio naš ponajbolji obrambeni igrač. Ponavljamo, hrvatska je obrana dopustila impresivno mali broj pokušaja, no previše ih je bilo gdje blok nije stigao. Kada bi Goluža uz taj dobar blok uspio uklopiti i malo agresivniji izlazak u tijelo protivnika, bila bi to opet obrana koja donosi medalje.

Tri od četiri problema rješiva su kroz uigravanje na pripremama, a to vrijedi donekle čak i za vratarski problem jer je puno Omeyerovih obrana plod suradnje s obrambenim igračima. Prostor za napredak je tu, struka bi morala još detaljnije detektirati probleme i ispraviti ih kako idući puta ne raspravljamo o značenju petog mjesta...