Kakva dva predsjednika?

U gadnoj i prljavoj predizbornoj kampanji, u kojoj ni jedna strana nije prezala ni pred čime, vidjeli smo i čuli svašta. Ono najtužnije, shvatili smo da ni jedna strana nema ni jedno zrno moralne prevlasti nad drugom, a da su obje i više no spremne izvinuti pokoji propis kako bi natjerale vodu na svoj mlin.

Sredinom prosinca, kad je konačno održana sjednica Skupštine i izabran predsjednik te novo vodstvo Saveza, bili smo spremni na smirivanje strasti i povratak u kolotečinu. Optužbe međutim nisu jenjavale, i konačno su dovele do ovog što imamo danas, situacije koja je izuzetno tužna.

Ona se ne može nazvati cirkusom, bilo bi to pogrešno, jer se radi o perfidnom korištenju (namjerno) nerazumljivo napisanih pravilnika. Kako se može naime izjednačavati sazivanje i održavanje sjednice Skupštine, i kako može jedan kandidat koji se poziva na 'silovanje pravnih propisa' proglašavati nešto što je ovlaštena institucija proglasila legitimnim, nezakonito? Isto tako, kako mogu na istoj toj izvanrednoj sjednici glasovati ljudi bez prava glasa? Zbog čega se ta strana nije žalila na izbornoj sjednici Skupštine, zbog čega je pristala ući u sastav Izvršnog odbora, zašto je odbila prihvatiti poraz?

S druge strane, kako se na pravo i pravednost može pozivati strana koja u svojim redovima ima više od jednog čovjeka optuženog za kaznena djela, više od jednog u sukobu interesa, više od jednog u 'mutnim poslovima'? Strana je to koja već godinama obećava brda i doline, a na kraju samo ukoliko je u njenom interesu provodi obećano.

Odgovor je vrlo jednostavan: zbog toga što mi svi to gledamo sa strane i ne pozivamo ih na odgovornost. Mi mediji, vi navijači, oni, koji igraju nogomet i koji vode klubove, triput okrećući svaku kunu da bi preživjeli.

Ako se u obzir uzme da Skupština HNS-a ima 49 članova, a da Udruga prvoligaša ima 16 članova, to još uvijek ostavlja oko 1440 klubova koji žive, postoje i rade, a koje se ne pita baš ništa. Ne pita ih se odgovara li im iznos kotizacija, cijena sudaca, izgled liga. Nikome nije važno mogu li njihove lokalne sredine izgraditi rasvjetu koja košta najmanje šest milijuna kuna, a koje se koristi triput godišnje. Nikome nije važno što su tribine prazne ako na njima ima stolica, a nije važno ni to što nacionalna vrsta igra na stadionu koji se raspada.

I dok sve lagano podsjeća na situaciju s brodom punim luđaka u kojem jedini bez dijagnoze biva nazvan čudnim, možemo se samo grohotom smijati. Ne čini se naime da će, bez obzira na to koja strana pobijedi, situacija biti išta bolja i da će konačno netko sportski priznati poraz. Obje su strane naime pretpostavile sebe osobno nogometu, onom za što bi se u stvari trebali brinuti.

Vrlo je lako naime zaključiti da u stvari nema sustavne brige oko razvoja mladih igrača, osim što se na silu nameću Uefini propisi i naređuje klubovima da imaju mlađe kategorije, a to tko s njima radi nije toliko važno. Ne bi li bilo pametnije novac koji se potroši na vrludanje po svijetu i sazivanje sjednica raznih skupština uložiti u izobrazbu trenera?

Pa onda, stanje na igralištima. Nogometaši (pa i veterani, djeca, djevojke i mladići) svakodnevno raubaju svoja tijela na igralištima koja bi bila primjerenija ispaši stoke, ali se zato mami glasače mašući čekom na 42 milijuna eura za izgradnju nacionalnog kampa, ili pak obećanjima o izgradnji kampa u baš tom i tom mjestu. S 42 milijuna eura bi najmanje 42 sredine, ako ne i dvostruko toliko, dobile vrhunske uvjete za rad, pitanje je dakle, što je pametnije i isplativije.

A da ne zaboravimo ni na kalendar natjecanja, u kojem će prvo 'proljetno' kolo početi već idućeg vikenda, a utakmice će se igrati na teškim terenima, neprimjerenima nogometu, i na temperaturama oko nule.

Mogli bismo ovdje spomenuti i na privatizaciju klubova, kojoj je glavni cilj osloboditi se sramotne situacije u kojoj klubovi državi duguju milijune na račun poreza, pa će sada to biti pretvoreno u udjele lokalnih sredina, najvjerojatnije gradova, koji ni nemaju novca ni afiniteta baviti se nogometom. Treba li spomenuti da mnogi prvo i drugoligaši posluju nezakonito, preko računa svojih škola, jer su im računi blokirani?

Da se ozbiljno krene u rješavanje navedenih problema, da ih se makar popiše i na taj način prizna da postoje, bilo bi bolje. Još bolje bi bilo da se krene od bilo kojeg i da se ne staje dok ga se ne riješi. Pa nakon njega, drugi, i onda treći… Di bi nam bio kraj?

Nogomet je danas, ovog ponedjeljka, u Hrvatskoj, nešto čemu se ne veselimo. Za to ste gospodo, krivi vi, koji se prepirete oko mekanih fotelja moći. Krajnje je vrijeme da se svi oni kojima je ova situacija mučna pobune, kažu što misle i jasno progovore kakav nogomet žele. Baš kao i u politici, koja će se baviti vama ako se vi ne bavite njome, zatvaranje očiju pred problemima najlošije je rješenje.