Je li vrijeme za prvi trofej?

Ocjenjivati pripremni period hrvatskog nogometnog prvoligaša nije baš zahvalan zadatak. Bez obzira na ostvareno u tom razdoblju - kako na terenu, tako i gore na "katu" - svi u klubu će vam gotovo uvijek reći kako su to bile "odlične pripreme, možda i najbolje do sada".

Ako su rezultati u prijateljskim utakmicama bili dobri, zadovoljstvo je razumljivo samo po sebi, a ako je slučajno bilo drugačije, elegantno iz rukava izvučete priču o "olovnim" nogama i naglasite kako bi zapravo bilo loše da je momčad prikazala dobru igru već u pripremnom razdoblju. Privolite li u svoju svlačionicu tijekom prijelaznog roka neko zvučno ime, eto ponovno razloga za zadovoljstvo, ali nije, naravno, tragedija ni prodati pokojeg igrača, jer to donosi nekakva financijska sredstva i glavu naših siromašnih prvoligaša drži iznad vode još barem dva-tri mjeseca. Konačno, možda je i najbolje ako u cijelom prijelaznom roku nije bilo nikakvih dolazaka i odlazaka, jer to jamči uigranost, dobru atmosferu u svlačionici i bitno olakšan rad treneru.

Otprilike na tragu gore navedenog tekle su zimske aktivnosti Cibalije, trećeplasirane momčadi HNL-a. Odigrali su Vinkovčani u sklopu priprema za proljetni dio sezone svakakvih utakmica protiv protivnika široke kvalitativne lepeze, bilo je tu dobrih i nešto manjih dobrih predstava, no kao što smo već rekli, u svakoj od njih mogao se naći razlog za zadovoljstvo. Ovako, gledajući sa strane, dojam je kako će Cibalia u nastavak sezone ući baš onakva kakvu smo gledali jesenas, ni jača ni slabija, što za simpatizere nebesko-plavih uopće nije loša vijest. Dapače.

Došli/Otišli

Prijelazni rokovi u vinkovačkom prvoligašu često su u bližoj povijesti bili oslikavani usporedbom s ovdašnjim, nekoć izrazito frekventnim željezničkim kolodvorom. Igrači su kroz svlačionicu stadiona uz Bosut prolazili kao na tekućoj vrpci, znalo je to ponekad ličiti na jednu veliku "pijacu" s pregršt igrača sumnjive kvalitete, no posljednjih sezona situacija se po tom pitanju promijenila.

Puno više pažnje sada se pridaje omladinskoj školi, a igrači sa strane dovode se jedino u slučaju odlaska nekog stožernog igrača za kojeg nema adekvatne zamjene u vlastitom "dvorištu". Kako Vinkovčane tijekom zimske stanke nije napustio niti jedan važan igrač, nije bilo ni dolazaka, tako da će Cibalia u nastavak sezone ući s istim snagama. Pripreme je, istina, s prvom momčadi odradilo nekoliko talentiranih juniora, no teško da će netko od njih značajniju minutažu na proljeće.

Trener

Nebesko-plave još (naglašavamo ovo "još", jer naši klubovi zaista teško "trpe" jednog čovjeka na klupi toliko dugo) od 2008. godine vodi Stanko Mršić, trener s najviše HNL utakmica u "nogama". Vinkovački strateg, poznat po svom temperamentnom (da ne kažemo neku grublju riječ) vođenju utakmica i traženju milijun alibija kada njegova momčad izgubi, u prvi plan uvijek gura pristup igri i borbenost, te je kao takav jako dobro rješenje za Cibaliju, čiji su rezultati uvijek uvelike ovisili o disciplini. Na njegovu sreću, Mršić sa sadašnjom garniturom u svlačionici nema problema po tom pitanju, što se, uostalom, jasno vidi i po rezultatima.

Kako do Europe, pitanje je sad?

Iako ih je europsko sunce minulog ljeta pošteno opeklo (eliminacija od sjevernoirskih amatera koji se, kada im to obveze dopuste, okupljaju u nogometnom klubu po imenu Cliftonville), Vinkovčani ne odustaju. Preko Prvenstva ili Kupa - svejedno je - u Cibaliji jasno izražavaju svoju želju za još jednim nastupom u Europi.

Naravno, ambicija u sportu nije nužno loša stvar, dapače, ali isključivo onda kad počiva na zdravim i realnim temeljima. Ovako, u situaciji kad većina hrvatskih prvoligaša životari od mjeseca do mjeseca i ovisi najvećim dijelom o novcima poreznih obveznika za koje nikako ne bi smjelo biti mjesta u blagajnama profesionalnih klubova, cijela ta priča o Europi izgleda pomalo smiješno.

Cibalia je, to je istina, u protekle dvije sezone napravila veliki iskorak u rezultatskom i organizacijskom pogledu, tako da sad izvana izgleda puno bolje od većine klubova u HNL-u. Međutim, kad se već hvali taj segment kluba, onda treba biti objektivan i reći kako vinkovački prvoligaš još uvijek najvećim dijelom ovisi o Gradu i Županiji, a to tako neće moći u nedogled.

I upravo zato, umjesto da se priča o nekakvom plasmanu u Europu, u Vinkovcima bi se konačno trebali pozabaviti pitanjem koje će ih dočekati prije ili kasnije. Hoće li Cibaliju privatizirati i dati je u ruku čovjeku ili grupi ljudi koji će je financirati svojim novcem, ili će najpopularniji ovdašnji sportski kolektiv i dalje ostati gradski, ali u tom slučaju sa znatno smanjenim sredstvima, svedenima na amaterske okvire. No, to je već tema za neku drugu priču.

Raspoloženje u svibnju

Nakon masovnog egzodusa iz nebesko-plave svlačionice prošlog ljeta, mnogi simpatizeri prvoligaša s Bosuta uplašili su se kako klubu ponovno prijeti grčevita borba za ostanak, ali odlične igre Mršićevih izabranika u jesenskom dijelu sezone i smiješna odluka HNS-a kojom se odgodilo već najavljeno smanjenje lige vrlo brzo su odagnali te strahove.

Uzevši, dakle, u obzir da su svoj osnovni cilj nebesko-plavi već praktički ispunili, slobodno možemo reći da raspoloženje u svibnju u Vinkovcima sigurno neće biti loše. Naravno, ovo "neloše" postat će vrlo dobro ako Cibalia drugu sezonu zaredom okonča među tri najbolje momčadi na ljestvici i(li) napravi još jedan iskorak u Kupu, u kojem je očekuje polufinalni obračun s Varaždin.

Kup je za većinu ljubitelja nogometa sporedno natjecanje, ali za Vinkovčane on od onog nesretnog (recimo to tako, iako je nesreća u tom finalu za Cibaliju bila najmanji problem) poraza od Osijeka 1999. godine ima jedno posebno značenje. Iako je Varaždin respektabilan protivnik, nebesko-plavi imaju itekako mnogo aduta za plasman u još jedno finale, a tamo je uvijek sve moguće. E, kakvo bi tek onda raspoloženje u svibnju u Vinkovcima bilo...