Hrvatska između Gruzije i Francuske

Je li nastup u Gruziji bio (jako) slab dan ili su razlozi loše igre dublji?

Tomislav Pacak: To je prvenstveno bio očajan dan najboljih hrvatskih nogometaša, ali odgovornost za psihičku i taktičku pripremu utakmice mora ponijeti izbornik. O dubljim razlozima teško je pričati jer Hrvatska je 2010. okončala bez poraza, a primjedba "koga smo jakog dobili" zvučala bi uvjerljivije da smo od nekog jakog izgubili. U reprezentativnom nogometu nije moguće stalno igrati s "jakima" (čak ni ako ste Brazil). Bilić je u Tbilisiju izgubio tek petu utakmicu u isto toliko godina, to se (još) ne može nazvati nekom krizom. Što se same igre tiče, ona je uvijek bolja (ljepša) protiv malo jačih, otvorenijih suparnika, a Hrvatska je, nažalost i nasreću, kvalitetnija od velike većine protivnika.

Marin Vuković: I jedno i drugo. Hrvatska gotovo svaku utakmicu započne u izmijenjenom sastavu, pa niti ovaj susret nije bio iznimka. Reprezentacije nisu klubovi, igrači nemaju svakodnevne zajedničke treninge i velik broj utakmica tijekom kojih se sastav uklapa u sustav i uči funkcionirati kao cjelina. Okupljanja reprezentacije često omogućavaju tek nekoliko treninga i u takvim se situacijama oslanjamo na one najiskusnije, odnosno one koji su u istom sastavu već odigrali velik broj utakmica. Na našu nesreću, zbog ozljeda nismo mogli računati na dva najbolja napadača, a ključni i najiskusniji igrači u mnogočemu su podbacili, odigrali daleko ispod svojih mogućnosti i općenito imali (jako) slab dan. Kako bi takvih dana u kalendaru bilo što manje, dosta se toga mora promijeniti. Prije svega u glavama igrača, koji moraju shvatiti da na svijetu postoje možda dvije ili tri reprezentacije pred kojima će protivnici unaprijed "skinuti gaće", ostali se za pobjedu moraju pošteno oznojiti. Dio krivnje, naravno, snosi i stručni stožer, koji će morati pronaći sastav i koncepciju igre sa što manje izmjena iz utakmice u utakmicu, jer oni koji lutaju rijetko kada stignu na cilj.

Borna Rupnik: Hrvatska je u Gruziji odigrala jednu od najlošijih utakmica pod vodstvom Slavena Bilića, i od te konstatacije i odgovornosti ne treba bježati, a na terenu je bilo vidljivo da uistinu nismo imali raspoloženog pojedinca koji bi vlastitom kvalitetom povukao i prevagnuo susret na našu stranu. Hrvatska - kao ni mnoge druge reprezentacije - nema savršenu igru kojom može neprestano i bez iznimke lomiti čvrste sastave poput gruzijskog i lakoćom pobjeđivati, ali s obzirom da se u ovim kvalifikacijama i iz Latvije i iz Izraela vraćala sa sva tri boda u džepu, teško je govoriti da cijeli sustav ne funkcionira.

Koliko je poraz u Gruziji promijenio hrvatske planove?

Tomislav Pacak: Da smo slavili u Gruziji, morali bismo: pobijediti Gruziju, Izrael i Latviju doma, Maltu u gostima i vjerojatno izvući bod u Grčkoj. Ovako, trebamo pobijediti Gruziju, Izrael i Latviju doma, Maltu u gostima, a možda slaviti i u Grčkoj. Drugim riječima, situacija se nije toliko značajno promijenila kako u prvi tren izgleda, no Hrvatska je izgubila pravo na kiks kojeg je uvijek lijepo imati u rezervi. Kao što smo saznali u Tbilisiju. Porazom smo vratili i Gruziju u igru, no u Splitu se opet možemo (i moramo) odvojiti od "švilija".

Marin Vuković: Poraz od Gruzije poremetio je hrvatske planove u smislu da ljeto nećemo dočekati kao dominantna reprezentacija u skupini (teško je vjerovati da će Grčka u lipnju prosuti bodove protiv Malte) i reprezentacija koja će za konkurenciju u kakvom psihološkom smislu sloviti kao glavni favorit za izravan odlazak na Europsko prvenstvo. Nažalost, pokazali smo da smo previše ranjivi, da u našoj igri ima rupa, da igrači koji su nositelji igre u klubovima za reprezentaciju ne grizu niti upola snažno. Ne samo da smo Grcima prepustili vodeće mjesto u skupini, već smo i Gruzijcima i Izraelcima probudili nadu, pa će susreti s tim reprezentacijama imati višestruko veći ulog. Dobra je vijest što su Grci i dalje na dohvat ruke, dobra je vijest što sve i dalje držimo u svojim rukama i dobra je vijest što na kraju još uvijek možemo direktnom linijom do Poljske i Ukrajine.

Borna Rupnik: Utakmica u Tbilisiju onemogućila je laganu hrvatsku šetnju prema Europskom prvenstvu, no kada se sve zbroji, pogotovo uz pogled na rezultate ostalih utakmica u skupini, nije nas znatnije izbacila s kursa. Veći su imperativ postale pobjede u nadolazećim domaćim utakmicama te gostujuća na Malti jer više nemamo pravo na krivi korak, a o raspoloženju uoči Grčke ionako bi mogle odlučivati i ostale utakmice u skupini, u kojima je, pokazalo se, teško jasno ukazati na osvajače bodova. Latvija, Gruzija, Izrael i Grčka, ako izuzmemo Maltu, mogu si međusobno itekako "zapapriti" tako da Hrvatska s obzirom na dobar raspored, i usprkos rezultatu iz Gruzije (uz "ne ponovilo se" za igru) ima pravo na optimizam.

Što se izborniku najviše može zamjeriti u ovom mandatu?

Tomislav Pacak: Činjenica da nije uspio svlačionicu natjerati da opet grize kao na početku njegovog stolovanja. Sitne promjene u sastavu su normalne - znate li koliko je najviše puta u povijesti HR reprezentacije zaigrala identična 11-orka? Tri puta! I to kod Bilića. Tek je nekoliko jedanaestorki zajedno odigralo dvije utakmice (kod Ćire samo jednom, protiv Njemačke i Francuske na SP-u '98); čini se nevjerojatnim, ali podatak je istinit (hvala Davoru Gavranu iz HNS-a). Čak ni povremeni taktički promašaji, poput Pranjića na desnom krilu, nisu toliki problem jer se mora nešto isprobati da bi se pogodilo, no pitanje je može li Bilić "mourinhovski" natjerati momčad da ostavi srce na terenu od prve minute, a ne od trenutka kad neki Gruzijac zabije gol.

Marin Vuković: Lutanja u sastavu, zbog kojih je danas gotovo nemoguće u pola noći iz glave istresti najbolju jedanaestorku hrvatske reprezentacije, ali i gubitak prepoznatljivosti i hrvatskog nogometnog stila, zbog kojeg su nas prije samo nekoliko godina nazivali europskim Brazilom. Rascjep između igre kojoj smo svjedočili 2008. godine i igre kojoj nažalost svjedočimo u posljednja dva kvalifikacijska ciklusa je prevelik, premda se u cjelini reprezentacija nije značajno promijenila. Na izborniku i cijelom stručnom stožeru je da pronađu razloge toga pada, što je prije moguće i sa što je moguće manje grešaka u koracima, jer već smo ih počinili previše. Padnu li na tom ispitu i ne odemo li na drugo uzastopno veliko natjecanje, svaka analiza bit će suvišna.

Borna Rupnik: Povremeni nedostatak aktivnije, željnije, nešto motiviranije, možda čak i malo rizičnije igre, pogotovo prema suparničkom golu. Slaven Bilić je bio pokazao da to s Hrvatskom zna i može, a iako je razumljivo da ne pokušava uvijek glavom kroz zid, vidjelo se da takva Hrvatska često djeluje vrlo opasno po manje-više bilo kojeg protivnika.

Treba li nastup u Parizu, dobar ili loš, utjecati na Bilićevu sigurnost?

Tomislav Pacak: Treba utjecati isključivo ako se u pristupu igrača osjeti ili potpuna indiferentnost prema hrvatskom dresu (što bi bio znak da je izgubio svlačionicu) ili potpuna "galvanizacija" (što bi bio znak da ga svlačionica itekako podržava). Sami rezultat ne smije biti značajan - Francuzi su jaki, igraju doma i tradicionalno nam ne leže, ali isto tako, Hrvatska igra dobro protiv jačih suparnika, pa stoga niti bi poraz bio kraj svijeta niti bi dobra igra uz remi ili pobjedu značila da je u međuvremenu Bilić otkrio nešto novo. Ovo je po svemu potpuno drugačija utakmica nego u Tbilisiju i ne treba ih uspoređivati.

Marin Vuković: Kratko i jasno - ne. Ako je javnost cijelu 2010. godinu, koja je završena bez poraza, pomalo bezobrazno prozvala godinom u kojoj smo postali svjetski prvaci u prijateljskim utakmicama, te ako je ista ta javnost pobjede u prijateljskim utakmicama prihvatila kao nešto beznačajno ili manje važno, licemjerno bi bilo eventualan poraz u prijateljskoj utakmici odrediti kao Bilićevu prekretnicu na klupi reprezentacije. Prijateljske utakmice niti tempom, niti nabojem, niti taktičkim zamislima ne nalikuju natjecateljskim, nerijetko služe kao poligon za iskušavanje određenih zamisli, pa mogući poraz u Francuskoj ne treba shvatiti kao katastrofu. Novi poraz u kvalifikacijama - svakako.

Borna Rupnik: Ne treba, ne računajući neke ekstremne situacije. Utakmice prijateljskog karaktera nisu pravo mjerilo, bez obzira koje vrline ili mane otkriju, a s druge strane terena ionako će stajati vrlo respektabilna momčad od koje nije sramota izgubiti, protiv koje nije uvijek moguće igrati isključivo prema vlastitim zamislima, koja zna reći svoje na terenu i koju baš nitko ne može pobijediti "kad god se sjeti".