I naslov i Kup i strijelac i igrač i trener

Koliko je čudesna godina iza nogometaša Lillea najbolje ilustriraju riječi trenera im Rudija Garcije koji je Les Dogues odveo do tek trećeg naslova u povijesti kluba i prvog nakon 1954. i preko šestog kupa i prvog nakon 1955. do druge dvostruke krune nakon prve osvojene još prije 65 godina: “Jednom, za 15-20 godina, kad se moji igrači ponovno sastanu među sobom će podijeliti čarobne uspomene koje se mnogima događaju tek jednom u životu. I to samo ako su dovoljno sretni“.

Sezona iz bajke u početku je, međutim, više nalikovala noćnoj mori: u prva četiri kola osvojili su samo četiri boda i kolovoz završili na 11. mjestu s osam bodova zaostatka iza lidera Toulousea. Nakon što su u petom kolu ostvarili prvu pobjedu (u Lensu 4:1) navijači na Metropoleu ponadali su se da stvari kreću nabolje, ali prevelikog pomaka nije bilo: rujan su završili na sedmom mjestu pet bodova iza Saint-Etiennea, a do kraja listopada spustili su se na osmo šest bodova iza Bresta.

U tom su trenutku Garcia i igrači mu povukli crtu. U studenom su od mogućih 12 osvojili 10 bodova i stigli do drugog mjesta bodovno poravnati s Marseilleom, a idući mjesec preuzeli su uzde i to toliko čvrsto da su ih do konca ispustili tek na jedno kolo. Remi u 32. kolu na gostovanju u Lorientu platili su padom na drugu poziciju, ali u presotalih su šest kola pobijedili pet puta i branitelje naslova s Velodromea s lentom prve pratilje ostavili na šest bodova zaostatka.

Koliko je naslov Lillea zaslužen najbolje pokazuje gola statistika: napad novog prvaka najefikasniji je u ligi (68), obrana im je druga najbolja (36) sa samo golom primljenim više od Rennesove, osvojili su ukupno 74 boda, na svom su Metropoleu pobijedili 13, remizirali pet i izgubili tek jednu utakmicu (Marseille 1:3), a najviše su bodova skupili i na gostovanjima (32). Senegalac Moussa Sow s 25 postignutih golova (samo jedan iz jedanaesterca) prvi je Lilleov najbolji strijelac Le Championnata nakon Jeana Barattea 1949., a sezona Les Doguesa iz snova okrunjena je i titulama za najboljeg igrača i trenera lige koje je Sindikat francuskih nogometnih profesionalaca dao u ruke nanjmlađeg dosad laureata 20-godišnjeg Edena Hazarda i Rudija Garcije.

Slavljenici

Lyon je u posljednjem kolu obranio treće mjesto koje sljedeće sezone osigurava kvalifikacije Lige prvaka što će Lavovima hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena biti 12. uzastopni nastup u europskoj nogometnoj eliti. Kontinuitet održavaju od 2001. i među velikanima za leđa gledaju samo Manchesteru (15), Realu (14) i Arsenalu (13). Lyonovo treće mjesto i rekordni je 13. put da su konac sezone dočekali na podiju: sedam puta su bili prvaci, dvaput viceprvaci i po četvrti put sada su trećeplasirana momčad otkad je 1932. uspostavljen Le Championnat, daleko ispred Monaca (od 1988. do 1993) i Bordeauxa (od 1988. do 1993.) na diobi drugog mjesta s po šest podija.

Oduševljenje se na Auguste Bonalu ni ne pokušava sakriti: Sochaux je s 12. budžetom lige (57 milijuna eura iza primjerice 184 milijuna najbogatijeg Lyona i 129 prvaka Lillea) osvojio peto mjesto i izborio Europsku ligu godinu dana nakon što su sezonu završili na 16., a posljednje dvije do samog kraja koketirali s ispadanjem u Ligue 2.

Ništa manje ne slave ni u Evianu, Ajacciu i Dijonu, novim prvoligašima u cipelama koje su ispraznili Monaco, Lens i Arles-Avignon. Evian je primjerice osnovan tek 2003., pet godina poslije osvojili su naslov među amaterima, a još pretprošle sezone igrali su u trećem rangu.

Razočaranja

Ishod borbe za opstanak donio je šok. Prošle sezone Saint-Etienneu je za spas dovoljno bilo i 40 bodova, a ovog puta Monaco je i ispao i s osvojenih 44 što je novi rekord nakon Caena 2005. s osvojena dva boda manje. U svojoj jubilarnoj 2000. prvoligaškoj utakmici Monaco je u posljednjem kolu izgubio od Lyona (0:2) i četvrti put u povijesti i prvi nakon 1976. napustio Le Championnat, ali da im nije bilo zapisano u zvijezdama, jest. Jedan od stupova lige, sedmerostruki prvaci i finalisti Lige prvaka 2004. godine, postigli su samo 36 golova, manje od jednog po kolu i samo su triput od sredine studenog provirili iz opasne zone.

PSG je mogao do trećeg mjesta i Lige prvaka, ali čemu su se na Parku prinčeva zapravo i mogli nadati kad u posljednjih pet kola nisu nijednom pobijedili i ukupno su osvojili samo četiri boda. Trener Antoine Kombouare, međutim, odbija o sezoni govoriti kao o promašaju: “Izborili smo nastup u Europskoj ligi, jest da nije Liga prvaka, ali je Europa. U ovoj smo sezoni Europske lige dogurali do osmine finala, igrali smo u finalu Kupa“ (izgubili ga u 89. minuti 0:1 od Lillea, nap. a..) “u polufinalu Liga-kupa“ (0:1 protiv Montpelliera, nap. a.) “a u borbi za treće mjesto bili smo do posljednjih 90 minuta“.

Prvi strijelac

U svojoj prvoj sezoni od dolaska na Metropoleu iz Rennesa Moussa Sow je eksplodirao. Senegalac je u 33 nastupa u početnoj postavi postigao 25 golova što je jedan gol svakih 113 minuta, Kevina Gameira iz Lorienta na drugom mjestu ostavio za tri gola, a od francuskog se reprezentativca odlijepio u posljednjih 90 minuta i to protiv bivših suigrača. Lille je Rennes pobijedio 3:2, a sva tri gola postigao je Sow i ostvario svoj treći hat-trick sezone nakon tri gola Caenu (5:2) u studenom i tri Lorientu (6:3) u prosincu. “Bojim se da nemam riječi kojima bih opisao kako se osjećam, poći stopama legende kluba Barattea“ (Jean Baratte je 12. najbolji strijelac u povijesti lige i od 1944. do 1952. francuski reprezentativac, nap. a.) “jednostavno je nevjerojatno. Sezona je ovo koja će se teško ponoviti, ostvarenje svih snova“, izjavio je 25-godišnjak.

Trener sezone

Bez dvojbe, što je uostalom potvrdio i službeni izbor, najbolji trener sezone je Lilleov Rudi Garcia. 47-godišnjak, od 1982. do 1988. i igrač Lillea, trener Les Doguesa postao je 2008., doveo ih do petog mjesta i na sveopće iznenađenje na ljeto dobio otkaz. Uprava je brzo shvatila kakvu jamu sama sebi kopa, vratila ga je na klupu dva tjedna poslije i dvije godine poslije Garcia je klubu donio prvi naslov nakon 1954. i treći u povijesti, prvi Kup nakon 1955. i sedmi u povijesti i drugu dvostruku krunu nakon prve osvojene još prije 65 godina. Garcia je sredinom ožujka potpisao produženje ugovora do 2014., ali prosci, u prvom redu Roma, svejedno ga opsjedaju. Nova zvijezda na trenerskom nebu je izjavila: “I sljedeće ću sezone voditi Lille i ovoj se momčadi i dalje davati 100 %“, a hoće li odoljeti izazovu ili će možda i Roma odustati i opredijeliti se za jednog od dvojice još u užem izboru, Didiera Deschampsa (Marseille) i Luis Enriquea (B momčad Barcelone) još će se vidjeti.

Hrvatski trag

Dejan Lovren je u drugoj sezoni od dolaska na Gerland postao standardni prvotimac Lyona. 21-godišnjak je odigrao 28 utakmica od čega 26 u početnoj postavi, skupio je 2,345 minuta, nije postigao nijedan gol što mu uostalom nije ni u opisu radnog mjesta, ali nakon kritika oštrih pera osobito novinara L'Equipea s početka sezone prebrodio je slabiju formu i opravdao povjerenje trenera Claudea Puela. Lyon je završio na trećem mjestu i Lovren će i drugu sezonu uzastopce nakon ovogodišnje osmine finala protiv Reala (1:1, 0:3) zaigrati u Ligi prvaka.

Vedran Runje i Gregory Sertic s Lensom su ispali. Bivši hajdukovac tijekom cijele je, svoje četvrte na Felix Bollaertu, sezone vodio rat s navijačima mada je upravo on držao glavu Lensa iznad vode koliko god je to bilo moguće, odigrao je 32 utakmice, ali susret u Caenu (1:1) posljednji je hrvatskog reprezentativca u majici Sang et Ora.

Runje je već raskinuo svoj ugovor, a kao najizglednija nova destinacija 35-godišnjaka spominje se Standard iz Liegea za koji je branio od do 1998. do 2001. prije odlaska u Marseille i od 2004. do 2006. prije potpisa za Bešiktaš.

21-godišnji Sertic, potencijalni hrvatski reprezentativac, u Lens je stigao na posudbu iz Bordeauxa, odigrao je 1,071 minutu u 23 nastupa od čega njih tucet kao zamjena. Sertic je prije dvije godine s Žirondincima osvojio naslov prvaka, ovog puta je ispao iz lige, ali neuspjeh s Lensom brzo će zaboraviti nakon što je doznao da se vraća na Chaban-Delmas.