Zašto gubimo NBA sezonu?

Igrači i vlasnici NBA klubova svađaju se oko problema za koje bi većina običnih smrtnika ubila da budu njihovi. Slatke brige za neke, za druge su nepremostive prepreke. I koliko god bio bučan vrisak milijuna nezadovoljnika, o sudbini jedne od najpopularnijih liga na svijetu odlučit će šačica izabranih.

Nazovite to predstavničkom demokracijom ili oligarhijom. Rezultat je isti. NBA je odgodila početak sezone i prva dva tjedna su odletjela u nepovrat. Nešto kao i posljednji tragovi razuma u glavi Metta World Peacea.

Ako vas ne zanimaju prljavi detalji ovog skandala, zapamtite tek toliko da je glavni krivac novac i distribucija istog. Yada, yada, yada... Otprilike kao i za sve ostalo na kugli zemaljskoj. NBA je prošle sezone ubilježila 4,3 milijardi dolara prihoda, a vlasnici i igrači nisu baš najsigurniji kako to podijeliti.

David Stern to naziva "filozofskim nesuglasicama". Na nama je da zvrcnemo guvernera Rohatinskog i zamolimo ga da nam tu valutu pretvori u dolare. Po srednjem tečaju yada, yada, yada...

Podjela košarkaških prihoda

...Ali najozbiljnije. Vlasnici i igrači dijele prihode od košarkaških aktivnosti. To obuhvaća gomilu stvari od prodaje ulaznica pa sve do cijene parkirnih mjesta ispred dvorane. Igrači su prema dosadašnjem kolektivnom ugovoru dobivali 57% tih prihoda.

Njihovo stajalište bilo je kristalno jasno. Mi smo ti zbog kojih je NBA danas ono što jest. Zbog nas ljudi dolaze na utakmice i troše svoj novac. Zbog nas ljudi gledaju TV prijenose, podižu gledanost i cijenu oglašavanja. Zbog toga NBA može s TV kućama potpisivati goleme ugovore i okretati vrtoglavi novac.

Vlasnici to igračima ne osporavaju, ali uporno naglašavaju kako je trenutni sistem neodrživ. Prema njihovim izračunima, NBA je prošle sezone izgubila 370 milijuna dolara. Većina momčadi je u minusu. Problem je, tvrde vlasnici, što su oni ti koji snose goleme troškove održavanja, razvoja i marketinga koje sa sobom donosi golemi poslovni monstrum kakav je NBA.

Ponudili su, stoga, igračima prvo drastični rez s 57% na nekakvih 47% kolača. Igrači su napravili ustupak ponudivši rez na 53%. Kada su se napokon i našli na nekakvoj brojci od 50% podjele udjela u prihodima, igrači su ustuknuli navodeći da to nema nikakve veze s podjelom pola-pola jer bi vlasnici prethodno sebi uzeli velik dio novca za pokrivanje svih tih troškova, a tek onda igračima ponudili 50% od onoga što je ostalo.

Igrači vlasnicima: Dijelite dobit

Najvažniji argument igrača je ujedno i jedna od najzanimljivijih stavki pregovora. Dijeljenje prihoda među momčadima. Naime, stav igrača jest taj kako oni svoj dio posla obavljaju. Popularnost stalno raste, raste i gledanost. Novac stiže na račun Lige, a na njoj je da taj novac pravilno distribuira.

To nas dovodi do NFL-a. S devet milijardi dolara prihoda godišnje, američki nogomet bez premca je broj jedan u svijetu. Preživio je ovoljetni lockout i sezona je krenula na vrijeme - ponovo rušeći rekorde. Razlozi su bili slični, nikako isti. NFL momčadi nisu gubile novac kao NBA organizacije. Nisu zbog sustava koji igrači navode da bi i NBA trebala preuzeti.

Raspodjela novca. A novac je u prodaji TV prava. NFL u svoje ime potpisuje ugovor za prodaju TV prava na nacionalnoj razini. Dakle, ista pravila vrijede za sve momčadi i za sve utakmice (bez obzira prenose li se lokalno ili nacionalno). Taj novac se dalje pravilno distribuira prema svim NFL momčadima.

To nije slučaj u NBA-u. Ali teško da bi i mogao biti. NFL momčad odigra 16 utakmica po regularnoj sezoni. NBA momčad 82. Svaka NBA momčad sama za sebe sklapa zaseban ugovor s lokalnim TV postajama. Manje tržište, manje novca. Razlog je to zbog kojeg su na vrhu redovito New York, Chicago i Los Angeles. Lakersi su upravo prodali svoja TV prava na 20 godina za tri milijarde dolara!

David Stern i ostali vlasnici shvaćaju taj problem i priznaju ga. Povjerenik lige nedavno je najavio kako će NBA prema novom kolektivnom ugovoru učetverostručiti raspodjelu novca sa sadašnjih 60 milijuna dolara godišnje na 240 milijuna. Lakersi su to povećanje blagoslovili.

Vlasnici igračima: Ugovori su vam groteskni

Borba oko postotka u prihodima, praktički je borba oko visine salary capa u kojem se ti postotci manifestiraju. Što je udio igrača u prihodima lige manji, to će manji biti i salary cap - odnosno gornja granica novca koji momčadi smiju potrošiti na igrače. 2001. salary cap je iznosio 58 milijuna dolara.

Što vlasnici manje troše na igrače to više ostaje njima. NBA igrač u prosjeku je najplaćeniji sportaš u SAD-u. Sama visina ugovora vlasnicima i nije toliki problem koliki je problem njihova zagarantiranost na pet do šest godina.

Za razliku od NFL-a gdje su ugovori fleksibilniji i podložniji promjenama, igrači u NBA-u su potpuno zaštićeni. Dolazi tako do situacija da igrač godinama dobiva novac, a praktički uopće ni ne igra. Što zbog ozljede, što zbog pada u formi ili činjenice da se nije razvijao u smjeru u kojem su očekivali njegovi poslodavci.

Igrači od toga peru ruke. Tko je vlasnicima i generalnim menadžerima kriv što nerazumno troše novac. Tko im je kriv za goleme ugovore Gilbertu Arenasu, Joeu Johnsonu, Eddieju Curryju, Rashardu Lewisu i sličnima. Zašto oni to ne bi prihvatili kada im se već nudi?

Sindikat igrača pristao je smanjiti garantirane ugovore s pet/šest godina na četiri/pet. Vlasnici su prvo zahtijevali njihovo ukidanje, a sada žele nešto sličnije NFL-u - garanciju na svega tri do četiri godine. Činjenica je kako je aktualni sustav neodrživ i kako bi za poslovanje momčadi bilo puno bolje kada ne bi bili taoci golemih dugoročnih ugovora.

Pregovori oko čvrstine salary capa

Iako je podjela prihoda pitanje broj jedan u sklopu kolektivnog pregovaranja, ostaje dojam da bi strane tu nekako i pronašle kompromis da nije detalja. A u detaljima leži vrag.

Jer jedno je utvrditi salary cap, a drugo je kako će funkcionirati njegova mehanika. Ili, kako je izjavio vanjski konzultant Jeffrey Kessler: "Sezonu neće uništiti podjela prihoda, nego tvrdi salary cap."

U NBA-u je do sada funkcionirao tzv. "mekani" salary cap što je značilo da su postojale iznimke koje su momčadima dopuštale da pređu preko gornje granice. Kazna za pretjerivanje bi bila plaćanje luksuznog poreza, ali momčadi kao što su Lakersi to su sebi mogle priuštiti.

"Mekani plafon" je značio i više novca za igrače jer bi taj plafon momčadi pod određenim uvjetima mogle razbiti i platiti više kako bi igrača zadržale. Da bi se od toga zaštitili, vlasnici su prvo zauzeli stav da pod svaku cijenu žele uspostavu tvrdog salary capa. Dakle, probijanje plafona ne bi bilo dozvoljeno ni u kojem slučaju.

Od toga su brzo odustali. Nadali su se to kompenzirati kroz već spomenuto povećanje svog udjela u prihodima. Bio je to veliki ustupak igračima i stvari su se kretale u pozitivnom smjeru sve dok se nije umiješao porez na luksuz.

Luksuz bi ih mogao skupo koštati

Momčadi, dakle, plaćaju porez na luksuz nakon što prijeđu određenu granicu u plaćama igrača. 2011. ta granica je bila 70 milijuna dolara. Za svaki dolar preko te granice, vlasnik mora plaćati dodatan dolar kazne. Lakersi su je ove sezone prešli za 20 milijuna dolara, što znači da su platili i dodatnih 20 milijuna u kazni.

Očito je da si taj luksuz neke momčadi jednostavno mogu priuštiti. Većinom se radi o momčadima s velikih tržišta koji zbog većih TV prava imaju i više novca što praktički ubija cijelu svrhu salary capa kojemu je cilj postavljanja jednakih uvjeta za sve.

To neke momčadi stavlja u prednost na samom startu, ali i vrši pritisak na vlasnike od kojih se očekuje da potroše "koji dolar više". Kako bi se to zaustavilo pokrenula se inicijativa vlasnika da se momčadi više ne kažnjavaju u omjeru dolar za dolar već mnogo strože.

Iako se spominjao i šokantni omjer 8:1, najnovija saznanja govore o skali prema kojoj bi kazna rasla kako bi rasla potrošnja iznad "granice luksuza". Momčadi bi se kažnjavale i ukoliko bi više godina provodile iznad te granice.

Ta inicijativa vlasnika dočekana je na nož od strane igrača. Za njih je to ništa drugo nego stvaranje de facto tvrdog salary capa zaobilaznim putem. Iznimke bi i dalje postojale, ali tko bi ih koristio uz takve restrikcije i kazne?

Jedna od iznimki je i ta da momčadi jednom godišnje mogu potpisati igrača na iznos prosječne NBA plaće (5,8 milijuna za 2011.) makar ih to dovelo preko salary capa. Taj iznos od 5,8 milijuna vlasnici sada žele sniziti na 3 milijuna.

Igra kukavice. Tko je luđi?

Vlasnici i igrači tako su stali na suprotnim stranama ulice spremni se zaletjeti jedni prema drugima. Pravilo je samo jedno - tko se prvi izmakne taj gubi.

Predsjednik Udruge igrača Billy Hunter prozvao je NBA upravo zbog takvog oblika ucjene. Naime, većina NBA igrača svoju plaću prima svaka dva tjedna u periodu od studenog do lipnja. Očito je kako je vrijeme na strani vlasnika jer oni bi kratkoročno lakše mogli prebroditi gubitak prihoda, nego igrači gubitak plaće.

Hunter vjeruje kako se vlasnici nadaju pobuni u kampu igrača nakon što prve plaće ne sjednu na račun, a tekuće obaveze treba podmiriti. Jer nemaju svi milijunske ugovore i sponzorski novac kao primjerice James i Bryant.

Oružje igrača je Europa i ostatak svijeta. Za kruh mogu zarađivati po europskim gradovima, u klubovima gdje nema salary capa, gdje vlasnici imaju novca i gdje nema oštrog američkog poreza. A dočekalo bih ih se kao kraljeve.

Procjenjuje se da će vlasnici gubiti otprilike milijun dolara po svakoj otkazanoj utakmici, dok bi igrači za svaki mjesec mogli izgubili ukupno 350 milijuna dolara.

Teško nam je iz naše perspektive razumjeti tu igru gluhog telefona. Najradije bi zavikali: "Dogovorite se, zaboga!". Ipak, što su ulozi veći to sitniji detalji odlučuju o konačnom ishodu. Mi se samo možemo nadati što skorijem rješenju.