Nije rekao sve što je htio...

Nedjeljno jutro proteklog tjedna nosilo je sa sobom malezijsku utrku Svjetskog prvenstva u MotoGP klasi. Uz kavu, ili čaj, mnogi europski ljubitelji jurilica na dva kotača smjestili su pred neki od ekrana i iščekivali dvadesetak krugova uživanja u pretposljednjoj utrci sezone. No, ni oni, a vjerojatno ni itko drugi, nisu očekivali da će ona nekome biti posljednja. Ne samo u ovoj sezoni.

Vozio se drugi krug, a Marco Simoncelli tražio je prostor da što prije napreduje sa svoje četvrte pozicije. Otišao je, još jednom, do samih granica mogućnosti svog motocikla. Zapravo, otišao je, još jednom, preko granica mogućnosti svog motocikla. Iz jednostavnog razloga što su njegove bile mnogo veće. No, ovaj put je izgubivši prednji kraj svoje Honde otišao i u legendu. Na način na koji nije namjeravao, niti ga je itko priželjkivao.

Namjeravao je, barem možemo pretpostaviti to, sljedeće sezone napraviti još jedan korak naprijed u svojoj karijeri. Boriti se za naslov, postići barem dio uspjeha svog prijatelja i sportskog uzora Valentina Rossija. Namjeravali su, vjerujemo, neki staviti i "koju kunu" da će se baš njegovo ime naći uz bok velikana svjetskog motociklizma. Sa svoje 24 godine odrađivao je drugu sezonu u MotoGP klasi, a prema mnogima granice su mu bile postavljene visoko.

Ponekad ni sam nije znao gdje točno, pa je tražeći ih izazivao sudbinu i "ispitivao" asfalt. Ponekad je znao, u tom svom mladenačkom zanosu, na podlogu poslati i ostale vozače te je nerijetko bio predmet kritika kolega mu iz MotoGP karavane. Savjetovali su ga da se smiri, neki i veoma žestokim istupima, ali on jednostavno nije znao voziti drugačije. Već od malih nogu, od svojih početaka s devet godina, vozio je tako. Vozio je uspješno napredujući iz sezone u sezonu.

125 cc

Pobjede u mladim uzrastima uskoro su zamijenjene onima u Europskom prvenstvu za motocikle do 125 cc. S 15 godina je 2002. osvojio spomenuto prvenstvo, a u kolovozu te iste sezone upisao je prvi nastup u sklopu Svjetskog prvenstva u klasi do 125 cc. Na Velikoj nagradi Češke u Brnu vozio je za Matteoni Racing s brojem 37 na svojoj Apriliji, a već na sljedećoj utrci u Estorilu osvojio je 13. mjesto i prve bodove. Na tom učinku je ostao te sezone, a u narednoj je s brojem 58 osvojio 31 bod za ukupno 21. mjesto.

2004. je prešao u WorldwideRace team (pod imenom Rauch Bravo), gdje je, također na Apriliji, u drugoj utrci sezone osvojio pole position u Jerezu. Sjedećeg dana je, nakon izlijetanja Stonera u kišnoj utrci došao i do prve pobjede. Sezonu je završio sa 79 bodova zauzevši 11. poziciju u ukupnom poretku. Iduće godine je obranio prvo mjesto u Jerezu, a na kraju sa 177 bodova bio peti u Svjetskom prvenstvu.

250 cc

2006. godina, donosi, pak, preseljenje u klasu do 250 cc, u momčad Metis Gilera. Tu sezonu, koje mu je najsvjetliji trenutak bila šesta pozicija u Šangaju, završio je na desetom mjestu, a naredne je ponovio taj domet, ponovno bez plasmana među prva tri na nekoj od utrka.

Ipak, 2008. je konačno osjetio kakav je osjećaj stajati na najvišoj stepenici pobjedničkog postolja i u ovoj klasi. U pomalo kontroverznoj situaciji našao se ispred Barbere u Mugellu, a tjedan dana poslije je u posljednjem krugu katalonske utrke pretekao Alvara Bautistu za drugo uzastopno slavlje. Istog onog Bautistu kojeg prošle nedjelje nije stigao prestići.

Do kraja te godine "uzeo" je još i utrke u Njemačkoj i Australiji, da bi osvajanjem treće pozicije u Maleziji osigurao naslov Svjetskog prvaka. Tog 19. listopada nije se moglo znati da će nešto više od tri godine kasnije spominjanje Sepanga u istoj rečenici sa Simoncellijem buditi u srcima njegovih navijača, ali i mnogih drugih, potpuno drugačije osjećaje.

Sezonu potom nije uspio, unatoč čak šest pobjeda, obraniti naslov već se morao zadovoljiti trećim mjestom. Iste godine okušao se u World Superbikeu, a 25. lipnja 2009. objavljeno je da će dobiti priliku u "visokom društvu".

MotoGP

Potpisao je ugovor sa San Carlo Gresini Hondom i preselio svoj talent u MotoGP klasu. U premijeri je, nakon nesreća tijekom testiranja, završio na 11. mjestu, a do kraja je u 16 od 18 utrka osvajao bodove. Ukupno 125 bodova i mjesto osmog vozača svijeta.

U 2011. je, pak, ušao kao "vozač koji može iznenaditi sve", kao "najtalentiraniji u klasi". Poslije uvodnih petih mjesta i izlijetanja, od kojih je najviše "bure" izazvalo ono u Le Mansu kad je Pedrosa u sudaru s njim zadobio prijelom ključne kosti, počeo se buditi u drugom dijelu sezone. U Brnu je došao do trećeg mjesta, pokazavši nakon dva pole positiona da i u utrkama ima što reći, a najbolji rezultat karijere ostvario je osvajanjem drugog mjesta u Australiji prije nešto više od tjedan dana.

Gotovo je sigurno da bi u karijeri ostvario i veće uspjehe, ali o tome je sada suvišno pričati. Suvišno je i tražiti razloge ovakvog završetka jedne mladosti i karijere u usponu. Sport je ovo koji bi siguran bio samo kad bi se zabranio i s kojim svi znaju što dobivaju, a što stavljaju na "kocku" kad ga izabiru. Sport kojeg vozači ne mogu, a mnogi ni ne znaju, odrađivati s pola snage. Marco nije znao, nije ni želio, sputavati potencijal koji je ležao u njemu, a kakav se ne nalazi u mnogima.

"Ponekad život zaista nema smisla", rekao je poslije svega Nicky Hayden i opisao tako dobar dio osjećaja sviju iz automoto svijeta. Možemo reći da je za Talijana s brojem 58 na motociklu život smisla imao, barem se tako dalo zaključiti dok je na stazi, ali i izvan nje širio "dobre vibracije". Ponekad na nerazumljive, ponekad na neobične načine, ali, prema riječima onih koji su ga poznavali, uvijek jednako pozitivne.

Nakon 23. listopada 2011. teško je naći nešto pozitivno u činjenici da ga više nećemo gledati. Teško je naći i nešto pozitivno u ovom tekstu za kojeg bih volio da nije morao nastati. Barem ne još. I nikada u ovakvom kontekstu.

Na kraju, preostaje nam samo da još jednom citiramo Nickyja Haydena.

"Počivaj u miru #58. Bio si zvijezda na stazi i van nje."