All Blacksi više nisu gubitnici

Naša priča počinje 1991. godine, ali je prije njenog početka važno spomenuti što se dogodilo četiri godine prije. 1987. održalo se prvo Svjetsko prvenstvo u ragbiju. Iznimno talentirani All Blacksi su tada na svom terenu pokorili svijet. Momčad koja je u svojim redovima imala redom same legende ragbija, prošla je kroz četvrtfinale i polufinale s ukupnom poen razlikom 79:9, da bi se u finalu poigrali s iznenađenjem turnira, Francuskom. Bilo je 29:9, domaćini su podignuli trofej i ušli u legendu.

Novi Zeland je djelovao nadmoćno, nepobjedivo. All Blacksi su već tada bili poznati po svijetu, a njihova poznata haka i odlična igra na terenu samo su doprinijeli tome da postanu jedna od najpopularnijih momčadi u svijetu sporta. Da je itko ljudima prisutnima na tom stadionu rekao da će na novi naslov morati čekati 24 godine, vjerojatno bi se nasmijali i pomislili na neslanu šalu.

Nakon toga, počinje naša priča. Četiri godine nakon njihovog trijumfalnog pohoda Novozelanđani su otišli u Englesku, kao jedni od glavnih favorita za naslov. Odmah na otvaranju All Blacksi su utišali Twickenham, hram engleskog ragbija, i s pobjedom od 18:12 nad Engleskom dodatno pojačali svoju kandidaturu za zlato. Do polufinala je sve išlo glatko, a tada je uslijedio okršaj s Australijom, vječitim rivalom.

U Dublinu je bilo vrijeme za šok. Novozelanđaniima je potpuno zaustavljen napad, što im je uvijek bilo najjače oružje, i poraz od 16:6 bio je neminovan. Australija je uzela zlato, a Novi Zeland se morao zadovoljiti broncom. No, nije to tragedija. Ne može se uvijek pobijediti. Događaju se i porazi, ipak je to sport. Jedan naslov po glavi za Australiju i Novi Zeland, pošteno.

Iduće poglavlje naše priče održalo se 1995. u Južnoj Africi. Novi Zeland nije slovio za glavnog favorita prije turnira, no u skupini je pomeo sve protivnike, a s Japanom je upisao pobjedu od 145:17, što je i dan danas druga najveća pobjeda u povijesti Svjetskih prvenstava. Takvim nastupima Novi Zeland si je zaslužio titulu glavnog favorita za zlato pred početak faze na ispadanje. Posebno je u crnim dresovima impresionirao jedan 20-godišnjak, Jonah Lomu, koji je danas priznat kao jedan od najboljih igrača svih vremena i koji je vjerojatno najpopularniji ragbijaš u povijesti.

U četvrtfinalu i polufinalu Novozelanđane nije služila obrana , no napad im je bio nezaustavljiv i Novi Zeland je došao do svog drugog finala. Nasuprot su im bili Južnoafrikanci,domaćini koji su nakon kraja Apartheida po prvi put mogli nastupiti na Svjetskom prvenstvu. Južnoafrikanci su stalno govorili da su najjača reprezentacija na svijetu i da bi oni oba puta bili prvaci svijeta da su im dopustili da igraju. To je bila prilika da All Blacksi dokažu suprotno.

Novi Zeland je na tom prvenstvu postigao 41 polaganje, ali u finalu nije postigao niti jedno. Presudio je Joel Stransky u produžecima. Južna Afrika je uzela naslov, a Novi Zeland se morao zadovoljiti srebrom. Događa se, Južna Afrika je igrala doma, imala je ogromnu podršku publike, odigrala je odličnu utakmicu u obrani, a Novi Zeland je malo podlegao u napadu. Nije tragedija, to je dio sporta. Ne može se uvijek pobjeđivati. Jedan naslov za sve tri velesile južne polutke, pošteno.

1999. Svjetsko prvenstvo ponovno je u Europi. Prvi favorit za naslov, pogađate, bili su All Blacksi. Lomu i društvo došli su na terenu potvrditi da su najbolji i dobro im je išlo. Tri pobjede u skupini, među kojima ona od 101:3 nad Italijom i još jedna lekcija Englezima, u Twickenhamu, 30:16. U četvrtfinalu Škotska je odrađena rutinski, a onda se desila Francuska. Dan prije Australija je izborila finale i Novozelanđani su već razmišljali o tome kako će tjedan dana kasnije, u Cardiffu, tražiti osvetu za ono što su im rivali napravili osam godina ranije u Irskoj.

Nažalost po Novozelanđane, na terenu u tom polufinalu nisu bili samo oni, nego i Francuzi. Novi Zeland je upisao 31 poen. Njima nitko do tada na Svjetskim prvenstvima nije zabio više od 30. To je moralo biti dovoljno za pobjedu. Naravno, nije bilo dovoljno. All Blacksi su očigledno zaboravili da se svako toliko moraju i braniti i Francuzi su im postigli četiri polaganja, upisali sve skupa 43 poena i otišli po drugi put u finale. Novi Zeland je pak za broncu ponovno poražen od Južne Afrike.

Sada već ne možemo govoriti o slučaju. Tri puta zaredom Novozelanđani dolaze kao favoriti i u ključnim utakmicama posrtaju. Dvaput ih je izdao napad, jednom obrana. Ako su prošla dva puta barem gubili od vječitih rivala, ovaj put nisu imali niti taj alibi, jer su izgubili od Francuske, protiv koje su bili izraziti favoriti. Dapače, Francuzi su na tom prvenstvu odigrali samo dvije utakmice protiv svjetskih velesila. Jedna je bila ona s Novim Zelandom, a ona druga je, pogađate, bila finale s Australijom kojeg su izgubili s ogromnih 35:12. Novi Zeland je upotpunio kolekciju, zauzevši sva mjesta od prvog do četvrtog, a dok su se oni zabavljali skupljanjem medalja raznog sjaja, Australija je postajala najtrofejnija zemlja u povijesti Svjetskih prvenstava s dva osvojena naslova.

Prošle su još četiri godine. Naslov kojeg su osvojili na prvom Svjetskom prvenstvu već je polako blijedio u sjećanjima Novozelanđana. Osim toga omraženi Australci imali su već dva naslova, a oni samo jednog. Od turnira u Australiji očekivalo se samo jedno, drugo zlato. Već je pomalo dosadno spominjati tko je uz Englesku bio prvi favorit turnira, naravno Novi Zeland.

All Blacksi su na Svjetsko prvenstvo otišli bez Lomua, koji je počeo ozbiljnije osjećati svoje probleme s jetrom. U sastavu se pojavilo jedno drugo ime, izvjesni Richie McCaw, 22-godišnji klinac. Sada vam njegovo ime vjerojatno ne znači ništa, no zapamtite ga, bit će bitan malo kasnije.

Vjerojatno već pretpostavljate da su se u skupini Novozelanđani poigrali, a nakon što su u četvrtfinalu doslovce razbili Južnu Afriku s 29:9 bili su bez diskusije favoriti broj jedan za zlato. U polufinalu ih je čekala Australija. Na papiru su Novozelanđani bili puno talentiraniji, a i igrali su daleko bolje. Bolje prilike za osvetiti poraz iz 1991. All Blacksi nisu mogli zaželjeti.

Naravno, to je bila teorija. U praksi su stvari otišle u suprotnom smjeru. Carlos Spencer, čovjek koji je u četvrtfinalu unakazio Južnu Afriku, u polufinalu je očigledno zaboravio gdje se nalazi kada je u devetoj minuti poklonio loptu Australcima koji su odmah položili. To je bio početak još jedne večeri za zaborav za selekciju s Novog Zelanda. Australija je slavila 22:10.

Jedina utjeha All Blacksima bila je da je u finalu Engleska postala prva reprezentacija iz sjeverne polutke sa svjetskim naslovom i time spriječila rivale crnih da dođu do treće titule i potpuno srozaju vjeru Kivija da su oni najjači na svijetu. Novozelanđani su, pak, u borbi za treće mjesto iskalili svoj bijes na Francuzima. Položili su čak šest puta, završilo je 40:13, no za zemlju Maorija to je bio još jedan veliki neuspjeh.

Iduće poglavlje odvija se 2007. u Francuskoj. Novi Zeland nije prvi favorit, no u domovini kivija se očekuje isključivo titula. Već je bilo prošlo 20 godina od jedinog zlata. Bilo je vrijeme za drugo. Uz to, da su uzeli zlato na domaće Svjetsko prvenstvo četiri godine kasnije došli bi kao branitelji naslova.

Mnogo se na tom turniru očekivalo od Francuza. Međutim, već u skupini šokirala ih je Argentina. Tako je Novi Zeland, za kojeg je suvišno reći da se prošetao grupom, u četvrtfinalu naletio ponovno na Francuze. Četiri godine ranije potpuno su ih razbili, a i naravno bili su talentiraniji i igrali daleko bolje. Nije se čak ni igralo u Francuskoj, jer je to bila jedina utakmica četvrtfinala predviđena za igranje u Cardiffu.

Dakle, kako to može Novi Zeland izgubiti? Tome dodajte da je na poluvremenu Novi Zeland imao 13:3. To je deset poena razlike. Nitko, u povijesti Svjetskih prvenstava nije nadoknadio deset, ili više, razlike u drugom poluvremenu u utakmicama u nokaut fazi. Nitko, nikad. Naravno, nitko osim Francuza protiv Novog Zelanda. Malo je bitno što su Francuzi dobili neregularnim polaganjem. Ono što je bitno je da su preokrenuli All Blackse, dobili 20:18 i po prvi put Novi Zeland se doma vraćao prije polufinala.

Vremena za šalu više nije bilo. Četiri godine od domaćeg prvenstva, koje je vrlo jednostavno moralo završiti domaćim zlatom, Novi Zeland je doživio najveću blamažu u svojoj povijesti. Ako se pitate što je Francuska napravila u preostalim utakmicama, odgovor je, naravno, ništa. U polufinalu je pred punim Saint Denisom izgubila od rivala Engleza, a ponovno pred prepunim stadionom u borbi za broncu još jednom ih je osramotila Argentina, 34:10. Da stvar bude gora naslov je otišao u Južnu Afriku. Sada Australija i Južna Afrika već imaju dvije titule, a All Blacksi, koji se smatraju daleko najjačima na svijetu još uvijek imaju onu jedinu iz daleke 1987.

Tu počinju detalji koji vrlo često mijenjaju povijest. Prvi put u povijesti novozelandskih blamaža izbornik nije dobio otkaz i zanimljivo je da se to dogodilo nakon najveće blamaže crnih na Svjetskim prvenstvima. 61-godišnji Graham Henry dobio je još četiri godine vremena da pripremi All Blackse za domaće zlato.

Čudan čovjek taj Henry. Pred nedjeljno finale s Francuskom izjavio je: "Ovo je skupina iskusnih igrača, koji su preuzeli odgovornost i preuzeli kontrolu momčadi. Ja zapravo ovdje nemam što raditi. Cijeli dan se pitam što bih mogao raditi. Sreća da mogu pričati s vama novinarima, pa mi je barem jutro zauzeto." Na to je dodao i iduće riječi: "Ja ne pričam igračima pred utakmicu. Oni u svojim glavama već spremaju utakmicu. Da im tada ja nešto pokušam reći to bi ih samo zbunilo i bilo bi čisto gubljenje vremena." Osim toga, Henry je u finalu napravio još jedan, u najmanju ruku čudan potez, no o tome ćemo ubrzo.

Rekli smo da je 2011. Svjetsko prvenstvo došlo na Novi Zeland. 24 godine nakon jedinog svjetskog naslova All Blacksi su imali imperativ. Zlato. Sve ostalo bilo bi neuspjeh. Sve ostalo uzdrmalo bi reputaciju Kivija. Nije slučajno pred polufinale s Australijom jedan televizijski komentator rekao: "Ovo je ključan trenutak za Novi Zeland. Poraz bi bio ne samo kraj ere, nego i kraj aure." Rečeno drugim riječima, više nitko ne bi mogao govoriti o All Blacksima kao nepobjedivoj momčadi, koja samo zbog svojih grešaka nije uzela više od jednog naslova. Poraz na domaćem terenu bio bi težak udarac njihovoj reputaciji.

Stvari su, po dobrom starom običaju, krenule pravim putem. U skupini četiri pobjede u četiri dvoboja, među njima i lagano slavlje nad novozelandskom noćnom morom, Francuskom. No, skupina je donijela i neugodno iznenađenje. Dan Carter, jedan od najboljih igrača svijeta i čovjek u kojeg je Novi Zeland položio svoje nade u uspjeh, ozlijedio se i završio svoje natjecanje. U četvrtfinalu s Argentinom nitko nije ni pomišljao na poraz, no trebalo je vidjeti tko će na sebe preuzeti pucanje kaznenih udaraca, što je inače odrađivao Carter. Osim njega nitko od All Blacksa u fazi po skupinama nije šutirao sa zadovoljavajućim postocima.

Odgovornost je preuzeo Piri Weepu, 28-godišnji Maor, koji je svoje suigrače vodio i u Haki prije utakmica u nokaut fazi. S Argentinom je bio skoro nepogrješiv. Sedam od sedam u izvođenju kaznenih udaraca. Promašio je tek jednu konverziju polaganja. Argentinci se vjerojatno još uvijek pitaju što su to skrivili bogovima da je Weepu tako pucao. Naime, isti igrač je u polufinalu imao 4/8, a u finalu 0/3. Da Weepu nije bio tako precizan možda bi Argentina priredila šok za pamćenje. No, on je odigrao vjerojatno najbolju utakmicu u životu i Novi Zeland je na kraju slavio s visokih 33:10.

Polufinale donijelo je Australiju. Treći put na Svjetskom prvenstvu. Treći put u polufinalu. Druga prilika za osvetu. Australija je u polufinale došla nakon pobjede nad Južnom Afrikom, no kroz cijelo prvenstvo nije djelovala dovoljno jako da bi svladala Novi Zeland u najboljoj formi. Osim toga 25 godina nije slavila s Novim Zelandom na stadionu na kojem se igrala ta utakmica. Dakle logika govori samo jedno, Novi Zeland će proći.

Weepu je pokušao pomoći Australcima promašujući udarce kad god je stigao. Istim načinom pokušali su pomoći Cruden i Dagg, no Australci ipak nisu bili dorasli domaćima. Novi Zeland se namučio, ali je slavio 20:6 i vratio se u finale nakon 16 godina, u prilici da uzme prvu titulu nakon 24 godine.

U finalu, s druge strane bila je Francuska. Francuska koja je 1999. i 2007. šokirala All Blackse i nakon toga gubila sve ostale utakmice na natjecanju. Francuska koju je vodio Marc Lievremont, čovjek koji je 1999. sudjelovao u toj povijesnoj utakmici. No, Francuska je bila i protivnik u domaćem finalu iz 1987. Isti protivnik, Francuska. Isti grad, Auckland. Isti stadion, Eden Park. To su valjda znakovi sudbine.

No, vratimo se trenutak na ime koje smo prije spomenuli, Richie McCaw. Čovjek koji danas ima 30 godina i koji je kao kapetan vodio crne na domaćem Svjetskom prvenstvu. Pred finale rekao je: "Znam da će iduća utakmica odlučiti kako će nas se pamtiti i kako će se mene pamtiti. No, volio bih kada bi se pamtile i sve stvari koje su napravljene u ovih deset godina, bez obzira na rezultat finala."

Međutim, McCaw je dobro znao da bi eventualni poraz bacio u zaborav sve ostalo. Uzalud je Novi Zeland dvadeset godina u vrhu svjetskog ragbija. Uzalud je većinu tog vremena bio najmoćnija ragbijaška skupina na svijetu, kada je jedini svjetski naslov, bio onaj iz 1987.

Francuska je u Novom Zelandu bila razbijena vojska. U skupini su glatko izgubili od Novog Zelanda i čak od Tonge, reprezentacije iz drugog razreda svjetskog ragbija, koja nije izbacila Francuze samo jer je prije toga izgubila od Kanade. Svađe među igračima, svađe s izbornikom i loša igra obilježili su nastupe Francuza do četvrtfinala. Tada su naletjeli na neuvjerljive Engleze i poslali ih doma. U polufinalu igrali su s Walesom. Wales je trebao lagano proći, no katastrofalno izvođenje udaraca širom je otvorilo vrata Francuzima, koji su treći put u povijesti ušli u finale, potpuno neočekivano.

Dakle, nema nikakav podatak koji bi neutralnom promatraču dao razlog da kaže da Francuzi imaju šanse. Ako ste pomno pratili što se događalo u prošlim poglavljima kad su u pitanju Francuzi, jasno vam je da je upravo to što nemaju nikakve šanse glavni razlog da se vjeruje u francusku pobjedu.

Na sreću toga su bili svjesni i neki igrači u redovima All Blacksa. Najbolji primjer toga je Ali Williams, čovjek koji je bio dio blamaža iz 2003. i 2007: "Nebitno je što vi mislite o tome kako su Francuzi igrali na ovom prvenstvu. Nebitno je što su radili prošlih tjedana. Vjerujte mi da će u finalu biti potpuno drugačiji sastav. Bit će napaljeni i ako mi ne budemo na njihovom nivou oni će dignuti trofej." Reklo bi se da je naučio lekciju.

Tu u igru ulazi onaj prije spomenuti McCaw. Momak je od onog debija iz 2003. odrastao. Danas ima 30 godina i kapetan je All Blacksa. Pred finale novozelandski su mediji već upisali pobjedu za svoje ljubimce. No, McCaw je smirivao doživljaj: "Treba biti oprezan, ovo ne smijemo shvatiti olako. Gledajući unazad mogu reći da 2003. nisam imao pojma što je potrebno za osvojiti Svjetsko prvenstvo, a mislim da toga nisam bio svjestan niti 2007. Nakon tih iskustava postane ti jasno da nije bitno što si radio četiri godine. Nije bitno kako si igrao u godini u kojoj se igra Svjetsko. Nije bitno kako si igrao mjesec dana prije prvenstva. Bitno je da u utakmicama koje odlučuju o medaljama pokažete sve što znate i jedino tada morate biti pravi. Sve ono ostalo je nebitno."

Možda ćete se zapitati je li stvarno trebalo 24 godine da netko na Novom Zelandu to shvati. No to je sada ipak manje bitno. Bitno je da su shvatili. Sad možemo krenuti i na finale. Utakmica je krenula izvrsno za domaće. Veliki pritisak na protivnike i nakon 15 minuta stiže prvo polaganje. No, ako ste mislili da je to početak laganog slavlja, zavarali ste se. Polaganje donosi pet poena, još dva možete zaraditi ako realizirate konverziju tog polaganja. Tu počinje večer za zaborav Weepua. Promašena konverzija i dva promašena kaznena udarca. Umjesto da domaći vode 13:0 bilo je svega 5:0, što je Francuze apsolutno držalo u igri, a navijače na stadionu pod strahom da bi stvari opet mogle krenuti u krivom smjeru.

Krajem prvog poluvremena u igru se ponovno umiješala sudbina. Ozljeđuje se Cruden, čovjek koji bi vjerojatno preuzeo odgovornost za udarce kad već nije išlo Weepua. Problem je samo što Cruden uopće nije zadovoljio šutiranjem na ostatku turnira. Umjesto njega na teren ulazi Stephen Donald. Zanimljiva priča je taj Donald. Za mjesec dana imat će 28 godina. Na Svjetsko prvenstvo pozvan je prije dva tjedna, nakon četvrtfinala. Naime, jedan od ostalih igrača se ozlijedio, a pravila ragbija dopuštaju da se ozlijeđeni zamjene i u naprednim fazama turnira.

Mediji su na Novom Zelandu jako negativno prihvatili poziv Donalda. Opisali su ga kao nedovoljno dobrog da bude dio All Blacksa. U drugom poluvremenu Novi Zeland je dobio novi kazneni udarac. Umjesto razočaravajućeg Weepua odgovornost neočekivano preuzima Donald, koji je postao prvi igrač koji je debitirao na Svjetskom prvenstvu u jednom finalu. Još je zanimljivija odluka Henryja da se njemu dopusti šutiranje, kada pročitamo što je Donald izjavio nakon utakmice: "Valjda je šest tjedana prošlo od zadnjeg puta kada sam šutnuo loptu prije večerašnje utakmice."

Donald je loše pucao, lopta je okrznula vratnicu, centimetri su dijelili tu loptu od toga da se odbije nazad u teren, no to je već sudbina. Lopta je prošla uz samu vratnicu, ušla je. Donald je pogodio i povisio na 8:0. Francuska je potom stisnula domaće, smanjila na 8:7 i imala priliku za pobjedu. Da je Francois Trinh-Duc pogodio kazneni udarac u 65. minuti Francuska bi povela i možda i pobijedila. Pričali bi tada potpuno drukčiju priču, vjerojatno bi se na Eden parku ponovile scene s Maracane iz 1950. kada je nogometni Brazil doma izgubio Svjetsko od Urugvaja.

Ali, ovaj put je sudbina bila na strani Novog Zelanda. Sve se poklopilo. Sve ono što su sami prosuli u prošle 24 godine vratilo se u ova tri tjedna. Donald je ne samo dokazao da je zaslužio poziv, nego je i postao nacionalni heroj. Izbornik Henry u mirovinu neće otići kao čovjek koji je odveo All Blackse do najveće blamaže u povijesti, nego kao heroj koji ih je odveo do drugog zlata. McCaw može biti miran, jer će se svi sjećati njega kao kapetana drugog novozelandskog naslova.

Nebitno je što je to po mnogim statističkim pokazateljima bilo jedno od gorih prvenstava u povijesti. Nebitno je što je to bilo finale s najmanje poena u povijesti i jedno od najgorih u povijesti, ako ne i najgore. Nebitno je što je Novi Zeland igrao loše i što je umalo izgubio. Nebitno je što se događalo prošle 24 godine. Nebitno je kako će Novi Zeland proći na idućem Svjetskom prvenstvu, koje je 2015. na rasporedu u Engleskoj i gdje će All Blacksi sigurno ponovno biti glavni favoriti. Jedino što je sada bitno je da se nakon 24 godine ragbi vratio doma.