Hrvatska (ne) živi od dobre obrane

U javnosti se nije puno "plakalo" što će zbog ozljeda oglede s Turskom propustiti Dejan Lovren, Ivan Strinić i Šime Vrsaljko jer niti jedan od njih nije posebno impresionirao u dosadašnjim reprezentativnim nastupima (Lovren, Strinić) ili svojom klupskom formom (Vrsaljko).

No, kada su poziv dobili Manuel Pamić i naknadno Jurica Buljat i Jerko Leko, mnogi su podignuli obrve zapitavši se - zar je to najbolje što imamo?

I odgovor je - jest. Moglo bi se u priču još ubaciti iskusnog Andreja Mijatovića koji standardno igra u Herthi, ali realno, to je otprilike to. U inozemstvu nema očiglednih kandidata koji bi ojačali reprezentativnu obranu, niti ih ima u Prvoj HNL.

Kada se od reprezentacije oprosti Josip Šimunić, Hrvatska ostaje na Ćorluki i Lovrenu kao jedinim europski dokazano kvalitetnim stoperima. Domagoj Vida tek mora izboriti takav status, a morat će biti jako, jako kvalitetan u duelu (poput Darija Šimića ili Roberta Kovača) da bi kao reprezentatvni stoper nadoknadio relativno niži rast. Kao korektno, ali ne prvoklasno rješenje tu je Gordon Schildenfeld, no jasno je da Hrvatska uvelike ovisi o tomu hoće li Dejan Lovren, kod nas još ne previše cijenjen, izrasti u dominantnog stopera. Najbolje stoperske godine su, realno, tek pred njim.

Ovakva situacija se lako može promijeniti jer je dovoljan jedan vrhunski igrač, kao što je u veznu liniju stigao Luka Modrić, da krvna slika bude drugačija, no ovog trenutka ni u Dinamu ni u Hajduku - očitim rasadnicima - ne raste niti jedan takav. A dok ne izraste, budućnost na stoperskim pozicijama ne izgleda posebno svijetlo.

Ako na desnom beku još imamo rješenja i za danas i za budućnost (Srna i Ćorluka, Vrsaljko i Vida - obojica s dobrim fizičkim predispozicijama, no Vrsaljko sa stalnim problema s ozljedama i nestalnošću forme, a Vida s promjenama pozicije), lijevi bek kronični je problem. Kandidati postoje, i Strinić i Pamić imaju "fiziku" za tu poziciju, ali još nemaju reprezentativno znanje. Pamić, istina, to tek ima priliku pokazati, i bila bi sjajna stvar za tu našu obranu kada bi "Paminho" bio sve ono što Pranjić, Čale, Pokrivač i Strinić nisu bili proteklih godina - istodobno čvrsti u obrani i korektni prema naprijed.

Ozljede Lovrena i Strinića potencirale su kadrovske probleme i manjkavosti hrvatske obrane, pa smo zavirili u prošlost da bismo vidjeli kvalitetu i dubinu svih obrana hrvatske reprezentacije kroz kvalifikacije cikluse, ali i korelaciju uspješnosti tih obrana s rezultatima reprezentacije.

Ciklus za EP 1996.

U Ćirinih 3-5-2 uža obrana bila je od 1994. do 1997. svima dobro poznata - Dražen Ladićna golu, Nikola Jerkan kao libero te čvrsti Bilić i Štimac kao dva beskompromisna stopera. Nedodirljiv je, dakako, bio i Robert Jarni kao lijevi bočni, dok je bolna točka, i jedina uvijek misteriozna pozicija u sastavu, bio desni bočni - najčešće je to bio Nikola Jurčević, ali svoje su prigode dobivali i Turković, Brajković i Mladen Mladenović. U užu obranu po potrebi su uskakali Dubravko Pavličić i Zvonimir Soldo, no najveći teret iznio je uigrani trojac Jerkan-Bilić-Štimac. Ta je momčad izvrsno odigrala svoje prve kvalifikacije, na temelju pobjede u Palermu nad svjetskim viceprvacima Hrvatska je osvojila prvo mjesto u skupini s jednom od najboljih obrana u kvalifikacijama. Manje golova primili su tek Francuska (2), Škotska (3) i Španjolska (4), a jednako Nizozemska i Rusija.

Ciklus za SP 1998.

Zanimljivo, najuspješnija hrvatska generacija imala je najlošiju obranu! Ne samo statistički - ta obrana zaista je propuštala često i u krivim utakmicama (sjetimo se samo Slovenije na Poljudu), a samo jednom u osam utakmica Hrvatska nije primila pogodak. Srećom, bilo je to upravo u utakmici u kojoj Hrvatska i nije smjela primiti gol - u Solunu. 25 momčadi u Europi primilo je manje golova od Hrvatske (!?), ali obrana je izdržala kada je bilo najteže - osim u Solunu, izdržala je i protiv tada moćne Ukrajine u Zagrebu, a iako je u Kijevu prijetio raspad sustava baš te propusne obrane, Bokšić je primirio Ukrajince i odveo Hrvatsku na Francusku. Ostalo je, naravno, povijest...

Bilo je to razdoblje "pretumbacija" u obrani, odlaska nekih poznatih imena - u prvom redu Jerkana koji je sredinom 1997. odigrao svoju posljednju reprezentativnu utakmicu - i dolaska nekih novih lica, prvenstveno Darija Šimića koji je idućih 10-ak godina bio nezaobilazno ime hrvatske obrane. Jurčevića su na desnom boku počeli mijenjati Mario Stanić i Danijel Šarić, vezi se kao defenzivac pridružio Niko Kovač, a neke od važnijh utakmica je kao libero odigrao iskusni Goran Jurić, pozvan na temelju odličnih igara u Dinamu. Obrana u tom razdoblju nije imala pravi kontinuitet, i to je više od kvalitete igrača bio uzrok loših igara tijekom kvalifikacija.

Odličan nastup na SP-u trojca Štimac-Bilić-Šimić (uz pomoć Jarnija i Stanića, te Solde i Krunoslava Jurčića), ali i vratara Ladića, jedan je od glavnih razloga povijesnog uspjeha Hrvatske. Sačuvane su čiste mreže protiv Japana, Rumunjske i Njemačke, a tek jedan od pet primljenih golova idu na dušu užoj obrani (Jamajka), svi ostali su direktan plod grešaka ili nepažnje veznih ili bočnih igrača (dva puta Jarni, jednom Marić, jednom Boban). Uzimajući u obzir da je to bila relativno ofenzivna momčad, kao i snagu protivnika te važnost natjecanja, obrana Štimac-Bilić-Šimić najbolje je što je Hrvatska imala u dosadašnjih 20 godina. Od najslabije do najbolje obrane u praktički jednom ciklusu...

Ciklus za EP 2000.

Šuplja obrana (1.1 gol po susretu) jedan je od razloga zašto se Hrvatska po prvi puta nije plasirala na veliko natjecanje. Čak je i Malta oba puta zabila Hrvatskoj, a pogreške protiv Jugoslavije kod kuće, Irske u gostima i Makedonije u gostima koštale su Hrvatsku, brončanu sa SP-a, nastupa u Belgiji i Nizozemskoj.

Još uvijek je Ladić prvi vratar, a ozlijeđenog Bilića najčešće je mijenjao Igor Tudor od kojeg se u tom razdoblju očekivalo da bude obrambeni stup narednih 10-ak godina. Još uvijek su svoje role imali, u obrani ili defenzivnom dijelu vezne linije, Soldo, Jurčić i Šarić (standardni dakako i dalje Šimić i Štimac), pojavili su se Bišćan i nešto manje Tomislav Rukavina, a HNS je konačno "otkrio" i Roberta Kovača.

Slučajno ili ne, Kovač je odigrao svoju prvu kvalifikacijsku utakmicu u Beogradu (nismo primili gol), a igrao je i protiv Irske doma (nismo primili gol, asistirao za pobjedu) kada je i Slaven Bilić odigrao svoju jedinu utakmicu nakon SP-a za Hrvatsku.

Ciklus za SP 2002.

Nakon dva Ćirina remija na početku kvalifikacija, ali i političkih promjena u zemlji, stiglo je vrijeme za rastanak s brončanim izbornikom i dolazak Mirka Jozića. Nastupilo je i vrijeme korjenitih promjena u samoj selekciji, Hrvatska više nije imala svjetske klase, barem ne na vrhuncu forme, pa je Jozić nakon sagledavanja situacije odlučio na SP otići - granitnom obranom.

Kevin Gallacher i Andrejs Štolcers jedini su igrači koji su u osam utakmica zabili pogodak Hrvatskoj koja se direktno plasirala u Južnu Koreju i Japan kao najbolja obrana u Europi.

Stipe Pletikosa naslijedio je Ladića, a Jozić je Štimcu, Šimiću i Kovaču pridodao još niz obrambenih igrača, koji su najčešće igrali - zajedno. Bili su tu, uz Jarnija, Soldu, Jurčića i Niku Kovača još i Tudor, Bišćan, Boris Živković i Stjepan Tomas, a koliki je to bio odmak od "brončane" Hrvatske po profilu igrača dovoljno sugerira, recimo, postava protiv Belgije kod kuće u završnoj utakmici: Kovač, Jarni, Soldo, Tudor, Šimić, Tomas i Živković kao defenzivci, te Prosinečki, Vlaović i Bokšić kao ofenzivci. Ali u tom periodu rezultat je bio jedino mjerilo, a Jozićev je bio sjajan - barem do SP-a, gdje je obrana, tada već sa Šimunićem, primila po pogodak u svakoj utakmici.

Ciklus za EP 2004.

Otto Barić nastavio je tamo gdje je Jozić stao - u nedostatku više talenta, Barić je učvrstio prilaze hrvatskom golu i nakon slabog starta počelo je to izgledati korektno u velikom trijumfu nad Belgijom gdje se Hrvatskoj predstavio Dado Pršo.

Barić je puno rotirao i tražio, no u obranu je uvijek naslagao barem petoricu braniča i polučio je rezultat - Hrvatska je imala jednu od najboljih obrana u kvalifikacijama (tek su Francuska, Švedska, Njemačka, Grčka, Italija i Španjolska primili manje), pa iako je napad bio daleko od rapsodije, Hrvatska je nekako preko Slovenije dogurala do Portugala.

Josip Šimunić bio je novo ime u kvalifikacijama (tek protiv Belgije prvi kvalifikacijski nastup, ali je već kod Jozića nastupao na SP-u), a uz njega su standardni bili vratar Pletikosa te Šimić, Robert Kovač, Tudor i Živković u već nekom rasporedu na terenu - Tudor i Živković češće kao vezni nego čisti braniči. Pomagali su i Srna, Vranješ, Neretljak, Babić, Tokić, Jerko Leko te od prije poznata imena poput Tomasa i Šarića. Već i po ovome je jasno da je Barić najviše eksperimentirao, u jednom mandatu dao je šansu velikom broju igrača, ali je do kraja kvalifikacija uspio iskombinirati dovoljno kvalitetnu obranu za prolazak na Euro. Tamo je ta Barićeva obrana ipak bila nedovoljno dobra za Francusku i posebno Englesku, no to su i bile jače momčadi od Hrvatske...

Ciklus za SP 2006.

Cico je vratio Hrvatskoj duh i život te je odigrao najbolje kvalifikacije uz prve Blaževićeve i prve Bilićeve.

Kranjčar se nije usudio modernizirati sustav na 4-4-2, ali je u povijest poslao Jozićeve i Barićeve "bunkere", a ipak je uz puno bolji napad Hrvatska primila tek pet pogodaka i ostala bez poraza u 10 utakmica. Tek šest obrana je u Europi bilo učinkovitije od tadašnje Hrvatske, iako ni bočni (Babić/Šerić i Srna) ni vezni (Niko Kranjčar, Niko Kovač) nisu bili stoperi kao proteklih 4-5 godina; u vezi je, istina, neko vrijeme igrao Igor Tudor, no Tudor je tada i u klubu i u reprezentaciji više igrao (i davao) na toj poziciji.

Kod Kranjčara je branio Tomislav Butina, a od početka je težio standardizaciji sastava pa su tako prve dvije kvalifikacijske utakmice odigrale identične jedanaestorice (što je puno, puno rijeđa pojava nego što se čini). U startu je ta obrana bila Kovač-Šimunić-Tudor (sa Srnom i Babićem), pamti se zaista briljantan nastup tog trojca u Švedskoj (0:1, Srna), a kasnije je Tudor preseljen u veznu liniju, a Šimić pridodan obrani. Da nije bilo Tomasovih ispada protiv Australije, i ta obrana i cijeli Kranjčarev mandat bili bi oslikani ljepšim bojama.

Ciklus za EP 2008.

Bilić je napravio sličnu "revoluciju" nakon Kranjčara kao što je Kranjčar napravio nakon Barića. Slaven je prvi izbornik koji se usudio preći na tada puno moderniji sustav s četvoricom igrača u zadnjoj liniji i učinio je to bezbolno.

Posebno je impresivan nastup u Rusiji gdje Bilić nije mogao računati na nekoliko prvotimaca, pa je i s obranom Ćorluka-Sablić-Šerić-Kovač uspio bez problema zadržati nulu (i opet s Pletikosom na vratima), a nakon toga je tu četvorku standardizirao i nije je mijenjao dok god su svi bili zdravi - Kovač i Šimić kao stoperi te Ćorluka i Šimunić kao bekovi igrali su čak 8 od 12 utakmica, uključujući tri najpoznatije i najbolje predstave - dva puta protiv Engleske i doma protiv Rusije. Činjenica da su još igrali tek Babić i Knežević dovoljno govori koliko je standardizirana tada bila obrana Hrvatske.

Kontinuitet, ali i kvaliteta tih igrača - sva četvorica su uz Bilića i Štimca među najboljih šest hrvatskih stopera od samostalnosti očitovala se i u brojci od osam primljenih pogodaka u teškoj grupi, s time da su čak četiri primljena nakon što je matematički osiguran plasman u Austriju i Švicarsku.

Uzimajući u obzir te brojke i dojam ostavljen kroz kvalifikacije, nameće se da je to kvalitetom ipak najbolja hrvatska obrambena linija u nekim kvalifikacijama, ako su već Šimić-Štimac-Bilić bili najbolji na velikom natjecanju. Jozićeva i Barićeva momčad primale su manje, no Jozićeva i Barićeva momčad igrale su potpuno drugačiji nogomet. Šteta je, možda, što ova četvorka nije dobila prigodu i na Euru, iako je i četvorka s Pranjićem lijevo, a Šimunićem u sredini odradila solidan turnir...

Ciklus za SP 2010.

Već toliko puta analizirani ciklus donio je drugu najlošiju obranu Hrvatske - čak 27 ih je u Europi primilo manje golova od Bilićeve družine. Jasno, za takav podatak prvenstveno su zaslužni Englezi koji su ukrcali devet komada kao osvetu za prethodne kvalifikacije, no upravo je obrana bila glavna boljka Hrvatske i u tim, ali i nekim drugim susretima (Ukrajina doma).

Svojim stotim nastupom protiv Slovenije, u predvečerje ovih kvalifikacija, Dario Šimić nakon šest kvalifikacijskih ciklusa okončao je svoj boravak u obrani Hrvatske, a Pranjić tijekom cijelih kvalifikacija nije pokazao da može biti prava uzdanica u jakim utakmicama, barem ne u obrambenoj četvorci.

Sada je na stao Runje umjesto Pletikose, dosta je utakmica odigrao Križanac umjesto suspendiranog Kovača, prigode su dobivali i Vejić, Čale i Pokrivač, no Bilić nije uspio pronaći kvalitetu kojom bi zamijenio učinak Šimića i Roberta Kovača. Nikada kao u dvije utakmice s Engleskom Hrvatska nije toliko patila zbog jedne jedine pozicije, one lijevog beka, a ni danas se ne nazire pravo rješenje.

Naravno, ne može se zaboraviti niti odlazak Nike Kovača kao ključnog igrača ispred uže obrane čiji učinak Ognjen Vukojević nikada nije uspio nadomjestiti, ni u ovom ni u narednom ciklusu.

Ciklus za EP 2012.

Hrvatska je u ovim kvalifikacijama naizgled popravila obranu, no 0.7 golova po susretu, uz brojne utakmice s primljenim barem jednim pogotkom, jasno pokazuju da obrana nije bila kamen temeljac kao što je u mnogim drugim selekcijama - Talijani su primili dva, Francuzi četiri, ŠPanjolci šest, Englezi pet, Rusi četiri. Ovoga puta nije bilo Engleske koja nas je izbombardirala, ali obrana je griješila kada i gdje nije smjela. Napad je to nekad izvukao (Gruzija doma, Izrael doma, Izrael u gostima), ali nije uspio u Pireju i Tbilisiju isprati pogreške obrane. Štoviše, odigrao je kriminalno loše.

Runje i Pletikosa izmjenjivali su se među vratnicama, a standardnima Ćorluki i Šimuniću pridružili su se novi bekovi - Srna i Strinić. I niti jedan nije oduševio - Srna obrambeno nije bio jaka karika, a manje je davao prema naprijed, a Strinićeve prezentacije jasno su pokazivale kako igra "jer boljeg nema". U igru su ulazili i Schildenfeld, Pranjić i sve više Lovren, a pojavio se i Šime Vrsaljko, u zadnje vrijeme i Vida, dok su u prijateljskim susretima prigode dobivali i igrači poput Luke Vučka i Jurice Buljata. Sve kako bi se dobila dubina koju još uvijek nemamo.

Obrana je važna, ali...

Hrvatska nije Francuska ili Italija koje kroz kvalifikacije primaju iznimno malo golova, niti je Nizozemska ili Njemačka koje puno zabijaju. Uz iznimku Jozićeve Hrvatske, Hrvatska nikad nije bila momčad koja će kroz kvalifikacije proći s Vahinim 1:0 pobjedama, pa ni protiv Turske nije izgledno da u dvije utakmice neće primiti pogodak.

No, seciranje svih dosadašnjih obrana Hrvatske pokazuje koliko je bitna standardizacija tog dijela momčadi, igranje u kontinuitetu, ali i "klik" koji se dogodi nekoj četvorci ili trojci, kao što se dogodio Šimiću, Biliću i Štimcu u Francuskoj, ili Šimuniću, Kovaču, Šimiću i Ćorluki u kvalifikacijama za Euro 2008.

Pet najboljih obrana Hrvatske kvalificiralo se na velika natjecanja - četiri od najboljih pet direktno. Sedma i osma obrana Hrvatske ostale su bez velikih natjecanja.

A ovoj sadašnjoj - šestoj po učinku, dakle između "plasiranih" i "neplasiranih" - uoči Turske ostaje sljedeća utjeha - statistički najgora hrvatska obrana ne samo da se kroz dodatne kvalifikacije plasirala dalje, već je tamo ostvarila daleko najveći uspjeh.

No, tadašnja Ćirina obrana protiv Ukrajine se skupila i u Zagrebu zaustavila praktički kijevski Dynamo koji se tada poigravao s Barcelonom. Mogu li to napraviti Ćorluka, Šimunić, Vida i Srna, eventualno i Manuel Pamić? Rezultat protiv Turske o tomu ovisi jednako kao o tomu hoće li velike utakmice odigrati oni od kojih najviše očekujemo prema naprijed, Modrić, Eduardo, Mandžukić, Olić, Perišić i Rakitić...