Hrvatska i Bilić dokazali kvalitetu

Konačno! Konačno Hrvatska kakvu smo željeli gledati još od Eura i te Turske, konačno Hrvatska koja na jednom teškom gostovanju pokazuje svjetsku klasu. Sigurna, samopouzdana, mudra, čvrsta, vatrena Hrvatska. Koncentrirana, disciplinirana i efikasna.

Gdje je bila proteklih godina?

Igrači su isti, izbornik je isti. Mijenjaju se okolnosti i mijenja se protivnik, a u tomu treba pronaći razloge promjene krvne slike Hrvatske.

Hrvatska je ovoga puta bila stiješnjena uza zid, ranjena ozljedama i iskritizirana do bola. Ispraćena skepsom i pesimizmom. A takva je uobičajeno najbolja. Na kocki je bio ugled reprezentacije, igrača i izbornika, ulog je bio jasan, cilj također – nije bilo mjesta za kalkulacije koje su podsvjesno ostale u glavama igrača i izbornika u Pireju.

I protivnik je bio, pokazalo se, savršen. Turska je slabija od nesretne Grčke, koja je kao momčad apsolutno podcijenjena u Hrvatskoj, a opet je momčad koja teži nadigravanju, koja ne zna igrati defenzivno i koja je sklona nestrpljivosti kada joj ne ide po planu.

Kada se pitamo zašto Hrvatska ovako nije igrala češće, zapitajmo se – protiv koga je uopće mogla igrati ovako? Protiv kojeg je protivnika, osim u odnosu na Tursku puno kvalitetnije Engleske, mogla protivniku prepustiti loptu 60 posto vremena i dobiti ga kroz protuudare, kroz situacije gdje naši igrači ostaju 1 na 1 sa suparnikom, gdje se Hrvatska može braniti s cijelom momčadi? Niti protiv jednog.

Slaven Bilić "tupio" je godinama da je Hrvatskoj lakše igrati ovakvu utakmicu nego protiv ekipa poput Grčke, pa i Gruzije, da je Hrvatskoj teže otići na veliko natjecanje nego tamo odigrati dobar turnir protiv jačih suparnika. U Istanbulu smo vidjeli zašto.

Nije to bila napadačka rapsodija Hrvatske. No, uvelike i zahvaljujući ranom pogotku, Hrvatska je konačno igrala utakmicu gdje ona može čekati protivničku grešku i potom brzo napasti, a to je radila jako dobro. Danas je tako puno lakše igrati nogomet…

Bilićeva utakmica karijere

Nije Turska dovoljno dobra da bismo ovo zvali utakmicom generacije, no za Slavena Bilića to je bila pojedinačno najvažnija utakmica u ovih pet godina. Lomača je već bila zapaljena, nečasni odlazak pripremljen. Bilo je sve spremno za tituliranje Bilića kao najneuspješnijeg hrvatskog izbornika, a proteklih su mjeseci u velikoj manjini oni koji ga nisu nazvali neznalicom, diletantom ili karikaturom od trenera.

Bilić će sigurno pronaći zadovoljstvo i zbog takvih, no Bilić je osim igrača i zbog Hrvatske, prvenstveno sretan zbog onih koji su vjerovali u ovu generaciju, pa tako i njega.

U Istanbulu je pogodio sve. U Istanbulu je apsolutno nadvisio Guusa Hiddinka, a štogod sada netko pričao o Hiddinku – dakako da sada ima i podcjenjivanja nizozemskog stručnjaka – Hiddink je fantastičan trener. Istina, protekla tri kvalifikacijska ciklusa pokazuju da je puno bolji kao trener – kada ima mjesec-dva vremena za pripremu momčadi, nego kao izbornik kada te pripreme traju 3-4 dana. To, usput, pokazuje i koliko je teže bilo kojem izborniku stvoriti "klupski" kvalitetnu igru u reprezentaciji…

Dao sam si truda uoči utakmice i zapisao sam si sva razmišljanja o taktici i sastavu u raznim hrvatskim medijima. I iz današnje perspektive, sasvim je jasno koliko je teško biti izbornik. Naime, u Istanbulu je Bilić pogodio svaku odluku; idućih dana se, naravno, neće analizirati tko je sve i što promašio u najavi utakmice. A da Hrvatska nije odigrala dobro, budite uvjereni - danas bismo imali generala i generala "koji su sve znali i najavili".

Neće se u jednom dnevnom listu novinar poklopiti po ušima što je u samo jednom tekstu promašio svih pet ključnih kadrovskih odluka: napadač (Eduardo), lijevi bek (Pranjić), desni bek (Srna), stoper (Vida) i zadnji vezni (Vukojević). Štoviše, sve ono što je Bilić napravio, u tom je tekstu ovako komentirano: I da su to vicevi, bili bi loši…

I da je taj tekst vic, bio bi loš!

Srećom, izbornik je Slaven Bilić, ne netko od četiri milijuna "pametnijih". Sastav koji je minutu prije utakmice smetao barem 99 posto navijača odigrao je briljantno, a svaka dvojbena odluka na terenu riješena je u Bilićevu korist.

Schildenfeld, pored čijeg imena su u nekim najavnim tekstovima stajali !?, odigrao je sjajnu partiju zajedno sa Šimunićem. Vedranu Ćorluki se, nadamo se, svidjelo igrati lijevog beka jer nakon Istanbula definitivno se Biliću to nameće kao dugoročno rješenje. Izbornik je dugo koketirao s tom varijantom, sada je bio prisiljen posegnuti za njom, a nakon Ćorlukine izvedbe stvarno se čini pametnijim forsirati to rješenje i dalje jer na desnom beku Hrvatska ima bolja i brojnija rješenja nego na lijevom.

U ključnoj utakmici, Bilić se konačno ohrabrio i na zadnjeg veznog postavio igrača kojeg preferira - Tomislava Dujmovića. Nekada su takve stvari neobjašnjive, jer Vukojević zaista ima puno bolji klupski status, no Dujmović jednostavno za reprezentaciju igra bolje. "Opće znanje" sugerira da je Vukojević bolji defenzivno, no reprezentativne utakmice to ne pokazuju, a nije dvojbeno da Dujmović prema naprijed donosi puno više.

Bilić je definitivno pogodio i s dvojcem Vida-Srna, koji je defenzivno dovoljno kvalitetan da pokrije jaču stranu Turske, a opet je dovoljno pokretljiv i brz prema naprijed da po toj strani radi nered, što je rezultiralo i s dva pogotka.

I na kraju, Bilićev pogodak broj 1 bio je izbor napadača. I njemu je sigurno to bila najteža odluka, on je ljubitelj Eduarda, on ga je učinio prvim napadačem reprezentacije, a Eduardo mu se toliko puta odužio. I nikad nije lako ostaviti najboljeg strijelca na klupi.

No, Bilić je dugo skautirao Turke, razmišljao i vagao, i hrabro odlučio da je za pripremljenu taktiku najpogodniji dvojac Mandžukić-Olić. Bilić je znao da će biti "kamenovan" zbog izostavljanja Eduarda ne bude li rezultat dobar, ali vukao je one poteze za koje mu je instinkt govorio da su pravi.

I funkcioniralo je odlično. Mandžukić i Olić ključni su igrači demontaže Turske, dva super pokretljiva, angažirana, tvrdoglava napadača bila su po cijelom terenu, stiskali su turske stopere, bili fantastična prva linija obrane i usput zabili dva prava "napadačka" gola u petercu Turske. Gdje smo ih sve viđali na terenu – doslovno od peterca do peterca – ne bi čudilo da spavaju do utorka i uzvratne utakmice,

Kada donosite ovakve odluke, morate imati i sreće. Bilić je ovoga puta pogodio sve – i psihološku pripremu i taktičku pripremu i sastav koji je tu strategiju trebao sprovesti u djelo. A kako poslovica kaže, sreća prati hrabre.

Bilić je, vjerujem, u onom pirejskom porazu pronašao hrabrog Bilića. Tamo je momčad slagao po alibi modelu – igrali su oni koji su "trebali igrati". U Istanbulu je složio momčad onako kako mu je trenerski instinkt govorio, onako kako mu je glava sugerirala dok je smišljao strategiju. Ne onako kako bi to voljeli mediji ili kako bi to složili navijači, već onako kako on to vidi kroz treninge i kroz gledanje suparnika. I dobili smo opet onog kreativnog, hrabrog, mudrog Bilića iz prvog mandata.

Jesu li Biliću pomogle i kritike? Možda, poneka konstruktivna da. Vjerujem da je i Bilić kroz analize, primjerice, shvatio da njegovoj Hrvatskoj puno bolje odgovara sustav 4-4-2 od 4-2-3-1. I Bilić uči – uče i Hiddink i Ćiro i Mourinho - pa smo i u reakcijima na pogotke vidjeli Bilića koji je vatren, koji gori iznutra, ali koji si više neće dopustiti ono što si je dopustio protiv Turske na Euru. To je iskustvo.

Jesu li mu pomogle i pljuvačine? Kojih je bilo, oh koliko ih je samo bilo. Ne, od toga se ništa ne uči. Niti pljuvačke motiviraju, barem ne reprezentativce i izbornika koji igraju za Hrvatsku, za Euro, i za sve koji stoje uz njih. Većeg motiva od toga ne treba.

Treneska uloga je neugodna – najveći ste krivac za poraze, najmanji junak za pobjede. Hrvatska ne bi Tursku samljela bez dobre partije svih igrača, kao što ih Bilić sigurno nije pripremao uoči Tbilisija da odigraju kako su odigrali. U Istanbulu je Bilić postiskao sve dobre gumbe, ali igrači su bili bolji od turskih i zato smo pobijedili. To ne treba zaboraviti ni u porazima…

Jasno, odradimo li posao u Zagrebu, čeka nas sedam mjeseci planiranja pohoda na europski vrh, iako bi nas tamo čekale redom (puno) bolje reprezentacije od Turske.

Od luzera do heroja u jednoj utakmici. U Hrvatskoj je, nažalost, jednako brz i povratak nazad.