Od peterca do peterca

"Svi su naši igrači bili fenomenalni, od vratara preko obrane do napada. Međutim, ako nešto moram istaknuti onda je to trka naših napadača", izjavio je hrvatski izbornik Slaven Bilić poslije velike pobjede u Istanbulu. "Mandžukić i Olić bili su kolosalni", dodao je kasnije.

Kada nakon takvog uspjeha hrvatske reprezentacije šef stručnog stožera ipak odluči izdvojiti dva imena, onda je jasno koliki su posao spomenuti nogometaši napravili.

Ne računajući kolovoško poluvrijeme u Dublinu, Ivica Olić zaigrao je nakon više od godinu dana stanke, odnosno gostovanja u Izraelu, te još jednom pokazao kako usprkos tako često spominjanim nedostacima u tehnici te teškim ozljedama - neki će reći i usprkos godinama, no Olić ih je demantirao - može biti pravi detonator zalaganja svih nositelja dresa s kvadratićima.

Iza njega je napokon kontinuitet treninga, a Olić kada je zdrav ne zna odigrati na manje od 100%, pogotovo za Hrvatsku. Točno takav je igrač trebao Biliću za prvu liniju obrane od Turaka, čak i nauštrb sjajnog Eduarda da Silve, koga je zbog golgeterskog osjećaja gotovo "grijeh" držati na klupi.

Olićeva klasična upornost i praćenje svake lopte i akcije do samog kraja, osim toga, osigurala je Hrvatskoj prvi pogodak i skretanje utakmice u potpunosti na naš mlin. Sasvim je razumljivo onda kakav je doprinos Bayernov napadač dao, a zanimljiv je podatak da nakon kraha na Wembleyju 2009. godine Hrvatska s Olićem u sastavu upisuje pet pobjeda i tri neriješena rezultata.

U Istanbulu je pak, ništa manje bitno, imao savršenog partnera. Mario Mandžukić dugo se mučio u Wolfsburgu poslije selidbe iz Maksimira, no kada se napokon prilagodio, nogometnom se svijetu predstavio ulaskom na velika vrata. Njegove su predstave iz Bundeslige sugerirale kako ga strogi Felix Magath uspješno razvija u "zvijer".

Mandžukiću pozitivne nogometne drskosti i tvrdoglavosti nikada nije nedostajalo, energije i zainteresiranosti rijetko, a danas sve svoje vrline stapa u modernog ofenzivca koji trči, sudjeluje u stvaranju, radi za cijelu momčad, brani se i - zabija.

I tako, poput Olića, od prvog zvižduka do izlaska s terena.

Mandžukićev pogodak Turskoj u velikoj mjeri prezentira Mandžukića u svjetlu napadača u kakvog je izrastao: Mandžukića koji se odlično kreće, koji zna namirisati priliku za pogodak i koji možda neće rješavati situacije pretjeranom elegancijom, ali će biti učinkovit. Za korak brži, za malo siline jači i za koji centimetar viši od znatnog dijela svojih čuvara.

Njihova je suradnja te trka, čak ne toliko na same turske stopere, nego na sve ostale igrače osim njih, jedan od velikih dobitaka hrvatske istanbulske rapsodije. Istovremeno je obećavajući pokazatelj za budućnost i potvrda na koliko angažiran način pojedinci moraju sudjelovati u pritisku na suparnika, bez kojeg u današnjem nogometu "nema kruha".

"Ne bismo mogli onako odigrati bez njih", riječi su Slavena Bilića. Neosporive.