Važno je biti El Capitan

Kada bi traka koju na svojoj mišici nose samo odabrani simbolizirala navedene trivijalne zadaće njen status među navijačima ne bi dosegao mitske razmjere. Taj maleni komad tkanine ono je što definira duh momčadi u jednoj osobi. Ili bi barem trebalo biti tako. Mnogi su tu čast ili dobili prerano ili zloporabili, ali rijetki su oni čije ime s tom funkcijom spaja jedino znak jednakosti.

Radi se o igračima koji svoju momčad predstavljaju na terenu, ali i izvan njega. Kojima je ta momčad izvor ponosa, ljubavi i obveze. Bilo zbog emocionalne veze s tradicijom ili iz čistog poštovanja prema igri nogometa kao takvoj. Biti oličenje kapetana i izvan terena u vrijeme u kojemu su financijske mogućnosti i iskušenja koja se nalaze u okruženju svakog vrhunskog igrača "svakominutna" pojava izuzetno je teško.

Mnogo je lakše prepustiti se neobuzdanom načinu života i u javnosti ostavljati sliku koju prosječni pratitelj nogometa već ionako očekuje. Upravo ljudi koji vode svojom skromnošću i racionalnošću izvan te strašću unutar granica igrališta ostaju zauvijek upisani u anale nogometa nekom drugačijom vrstom tinte. Kroz povijest ove itekako plemenite vještine mnogi su ostavili takav trag i zasigurno će ga još mnogi ostaviti, ali u Gelsenkirchenu trenutno boravi napadač koji je uz to obožavateljima nogometa dao još čitav niz trenutaka za pamćenje. Njegovo ime je Raúl González Blanco.

Kraj djetinjstva

Početkom listopada 1994. godine Raul je bio član omladinskog pogona Atletica iz Madrida. U dotadašnjoj karijeri uspio je zabilježiti nastupe za Španjolsku U-15 selekciju i mnoštvo sumnji u budućnost zbog slabe fizičke građe. Međutim, samo nekoliko tjedana kasnije zbog financijskih poteškoća predsjednik kluba Jesus Gil bio je prisiljen zatvoriti svoju "tvornicu talenata".

Svi mladi igrači koji su u to vrijeme svoju budućnost sanjali maštajući o prepunim tribinama Vicentea Calderona bili su prisiljeni potražiti drugu sredinu za izgradnju svojih nogometnih vještina. Ta potraga odvela je ovog sedamnaestogodišnjaka u redove rivala svoje ljubavi iz djetinjstva. Uspio je proći selekciju te dobio priliku zaigrati za treću momčad bijelih iz Madrida. U samo sedam utakmica postigao je 13 golova i time zaradio nastup za udarnu postavu ekipe Jorgea Valdana.

I već u prvoj sezoni učinio je mnogo više od postizanja devet zgoditaka u 28 nastupa. Svojim je ulaskom u momčad postao najmlađi madridista koji je ikada odjenuo bijeli dres te potkraj sezone na mjestu prvoga napadača zamijenio legendu kluba Emilija Butraguena. Doprinos koji je tada mladi napadač donio već ionako dominantnoj momčadi bio je nemjerljiv. Osim golova i asistencija Raul se isticao nevjerojatnim osjećajem za prostor i nogometnom inteligencijom koja je iz utakmice u utakmicu zadivljavala sve više i više ljudi.

Njegov dolazak bio je svojevrsni uvod u jednu od najboljih generacija Reala u povijesti. Kroz vrijeme su se uz mladog Španjolca našla imena poput Luisa Figa, Zinedinea Zidanea i Ronalda. Dominacija na terenu je jednostavno rečeno bila neizbježna. I upravo u to vrijeme u kojem je Raul mogao birati na koji će način potrošiti ogroman novac koji je zaradio on je odlučio biti racionalan. I umjesto da se na treninzima i utakmicama pojavljuje s "najbjesnijim" mogućim automobilom on je vozio samo "običnog Golfa".

Momčad na prvom mjestu

Pozicija koju je unatoč svim svojim dosezima morao najduže čekati bila je ona kapetana momčadi. I u trenutku u kojem je uprava kluba odlučila da je dotadašnji vođa Fernando Hierro "dao svoje" u igračkom pogledu Raulu je pripala čast voditi. S trakom na ruci i grbom na srcu te devet godina iskustva na travnjacima Primere uz njegovo ime dodano je to maleno slovo "c" koje toliko znači.

Kroz godine koje su uslijedile Raul je svoju momčad vodio "u dobru i u zlu". Kroz igračke i trenerske promjene, kroz rezultatske oscilacije i kroz vlastite golgeterske krize ostao je primjer svim svojim suigračima. Iako su mnogi počeli sumnjati u njegove mogućnosti i iako je sve više vremena provodio na klupi njegov pristup ostao je jednako ozbiljan, a stav nepokolebljiv.

Upravo takav pristup Raul je prenio i u španjolsku reprezentaciju još od 1996. Stoga nije bilo ni najmanje čudno što je na mjestu kapetana zamijenio upravo Hierra kada se njegov prethodnik oprostio 2002. Imao je čast prvi stupati na teren sve do rujna 2006. kada je jednostavno povučen s popisa reprezentativaca. U jeku kritika koje je primao na račun vlastite igre nije se pokolebao niti pokušao na bilo koji način obezvrijediti dres svoje države. Eliminaciju iz kadra je primio stoički, bez ijedne ružne riječi. Branili su ga i zastupali mnogi, ali sam nikada nije prigovorio već je pokušavao reći sve što misli samo igrama na terenu.

Isto je vrijedilo i za klub čiji je simbol tokom godina postao. Čim je shvatio kako neće moći dati puni doprinos odlučio je krenuti dalje. Žrtvovao je svoju igru u najdražem mu dresu za mogućnost da momčad uspije i bez njega i pokušao potražiti uspjeh negdje drugdje. Krajem srpnja 2010. potpisao je ugovor sa Schalkeom 04 i odlučio nastaviti karijeru u njemačkoj Bundesligi.

Od tog trenutka čini se kako je pronašao novu napadačku mladost. Kada je u listopadu 2010. s dva pogotka sam matirao Hapoel iz Tel-Aviva njegov tadašnji trener Felix Magath je izjavio: "Znam što Raul može, ne mora postizati pogotke na svakoj utakmici da bi bila jasna njegova genijalnost. Svaki trening pokazuje o kakvom se igraču radi. On je blagoslov za našu momčad, igrač koji postiže, ali i namješta pogotke." Bila su to dva gola koja su ga izdvojila na vrhu ljestvice strijelaca u svim europskim natjecanjima.

Ali to nije jedino što kod njega zadivljuje. Njegova predanost i odlučnost mu je samo nakon nešto više od godine dana donijela veliku čast. Igrači Schalkea su nakon odlaska Manuela Neuera u Bayern željeli da Raul postane njihov kapetan. Međutim, on je odbio tu privilegiju jer je mislio kako bi na tom mjestu trebao biti domaći igrač. Ipak čini se da mu je bilo suđeno nositi kapetansku traku svoga kluba u Bundesligi.

U ligi u kojoj su tek 30% kapetana stranci. U kojoj je prosjek boravka kapetana u momčadi nešto malo više od pet godina Raul je samo nakon sezone ostavio takav trag. 19. studenog 2011, samo jednu godinu, tri mjeseca i 22 dana zbog ozljede Benedikta Höwedesa preuzeo je toliko mu poznatu vrpcu. I odigrao kako to samo vođa može. U pobjedu protiv Nürnberga ugradio je gol i dvije asistencije.

Na koji način ovaj Španjolac vodi bilo je jasno i u prvom dvoboju s Athleticom iz Bilbaoa. Primjerom. Postigao je dva pogotka, ali je svojim ponašanjem na terenu pokazao mnogo više. Tjerao je suigrače naprijed svakim svojim korakom i gestom te iako nisu odnijeli pobjedu definitivno ostavio neizbrisiv trag na tom dvoboju.

Kroz svoju karijeru punio je i vrlo vjerojatno će i dalje puniti samo nogometne stupce. Jer "najžuće" štivo koje je o njemu bilo moguće pročitati bilo je ono o njegovu posjetu hotelu u kojem je odsjela Barcelona. Iako se mnogi navijači Reala iz Madrida neće složiti upravo tim potezom popeo se barem stepenicu više u očima onih koji gledaju nogomet iz neke druge perspektive.

U svom posljednjem pojavljivanju pred novinarima u Madridu 2007. David Beckham je najrječitije sažeo razloge zbog kojih su navijači Raulu nadjenuli nadimak El Capitan: "Želim prije svega poželjeti sreću kapetanu jer je bio toranj snage za mnoge ljude i momčad. Jer je bio osoba na koju bi se mnogi trebali ugledati zbog njegove posvećenosti onome što radi i onome u što vjeruje."

No, ukoliko je za vjerovati stihu kako su "riječi bezvrijedne i zaboravljive" uvijek je moguće referirati se na Raulova djela. Stotine pogodaka, deseci asistencija, rijetka gruba riječ, poštovanje prema obitelji koje iskazuje ljubeći svoj vjenčani prsten svaki put kad postigne gol. I čista nula u jednoj statistici, onoj crvenih kartona.