Inter "živi kao u Hollywoodu, na kraju uvijek happy end"

u moru klubova na rubu propasti, onih s većim i manjim novčanim dugovanjima, aktivnostima i pasivnostima izvan terena, neprestanog bavljenja sa sucima i ostalim stvarima koje nisu toliko vezane uz nogomet, Inter bi mogao čak biti svrstan i u pozitivne primjere hrvatskog nogometa ove godine. Iako je klubu iz Zaprešića svake sezone primarni cilj ostanak u ligi i razvitak novih, mladih igrača, više za Dinamo nego za sebe, ove je sezone zaprešićki klub u natjecanje najjače hrvatske nogometne lige s pravom ušao s većim ambicijama.

Nakon odlične prethodne sezone u kojoj je Inter s istim trenerom Ilijom Lončarevićem bio u gornjoj polovici ljestvice, Žuti su željeli ostvariti isti, ako ne i veći uspjeh u Prvoj ligi.

I krenulo im je odlično.

Otvaranje sezone na Maksimiru nije bilo spektakularno jer je bodove, koji su u glavama mnogih već bili upisani Dinamu, odnijeli Modri pobjedom od 2:0. Međutim, nakon tog, i prije utakmice preboljenog, uvodnog poraza Div iz predgrađa ostvarivao je zavidne partije. Čvrsta obrana, malo zabijenih, ali i malo primljenih pogodaka, česti remiji, ali i dobre pobjedničke partije pogotovo u gostima, bio bi dobar opis za Interov ulazak u sezonu. Padali su na svojim stadionima i jaki Vinkovčani, potom Karlovčani i što je najvažnije Splićani. Interovu sezonu je, između ostalog, obilježila i briljantna partija na Poljudu gdje su Hajduku pobjedom od 2:1 oduzeta sva tri boda i to u vrijeme dobrog i ne raspadnutog Hajduka kakav je bio najčešće gledan posljednjih tjedana.

Kod kuće su Zaprešićani uzeli većinu bodova i rijetko su gubili utakmice, premda su uvijek imali boljku oscilacija. Čak ni Dinamo u Zaprešiću nije uzeo tri boda, već samo jedan, a ni ostali klubovi nisu mnogo bolje prolazili. No, rezime jeseni je bilo vrlo dobro osmo mjesto i mirna sredina tablice pred ulazak u proljeće, iako je moglo biti i bolje da već spomenute oscilacije nisu odnijele neke bodove iz Zaprešića ili s gostovanja na kojima je Inter "prosuo" stečene prednosti. Jesen je prošla kao i zima, a proljeće u Zaprešić, možda na najveću žalost Divljih svinja, nije donijelo nikakve plodove kao ni ptice pjevice ili miris cvijeća.

Baš naprotiv.

Inter je u tom proljeću prosipao bodove gdje god je stigao. Dijelilo se šakom i kapom, a Zaprešić je postao sve samo ne "neosvojiva utvrda". Nekoliko bljeskova nije uspjelo popraviti stanje na tablici lige, niti igru, niti ukupni dojam, a kada je voda došla do grla, Lončarević je morao napustiti klupu. Već viđeno bezbroj puta. Novi trener Borimir Perković, naravno, već je bio trener Žutih, a momčad je preuzeo tri kola prije kraja te je uspio ostvariti čak dvije pobjede. Jednu za zelenim stolom protiv Varaždina koja je čak popravila i gol razliku, a jednu na zelenom terenu - opet protiv nesretnog Hajduka, a taj je trijumf bio i povijesni za Žute.

Sve u svemu, manje pozitivnih, a više negativnih stvari dogodilo se Divu iz predgrađa što se njihova nogometa i vezanih rezultata tiče - ipak nije ovo crno-bijeli svijet Davorina Bogovića. Sjajna jesen davala je bistru sliku za napredovanje u ligi, a na proljeće se slika ipak zamutila, no najvažnije je za Zaprešićane da su ipak ostali "glavom iznad vode". Uklopljena u "sivilo" lige, klub barem nema egzistencijalnih, financijskih, političkih ili sličnih problema, što je u ovim uvjetima današnjeg hrvatskog nogometa, vjerovali ili ne, raritet. Stoga se Inter, iako ne rezultatski, može gledati kao relativno pozitivan primjer u Prvoj ligi drugu sezonu zaredom, a ostat će nada kao i prošlog ljeta - da može bolje.

Pozitivno

Nekoliko se stvari u ovoj Interovoj sezoni može proglasiti pozitivnima. Otkriveni su novi igrači, jesen je bila i više nego dobra, obrana je opet bila forte kluba i na visokoj razini za hrvatsku Prvu ligu. Nakon pada u zonu za "odstrel" momčad je dobro reagirala na promjenu trenera i ipak na terenu prikazanom i ostvarenom igrom ostala u "elitnom" društvu - iako za preveliku muku, kako se kasnije pokazalo, nije bilo potrebe. Ostale već navedene stavke u vezi organizacijsko-operativnih poslova oko kluba i u klubu bile su također na razini. Dugova, barem onih većih koji bi mogli dovesti do sudbine Šibenika ili Varaždina, nema, dok je klub još uvijek relativno dobro uređen i može participirati u najvišem razredu hrvatskog nogometa.

Negativno

Puno više stvari je ove sezone bilo negativno u vezi Intera, njegovih izdanja na terenu i krajnjih rezultata od onih pozitivnih. Na samom travnjaku je momčad funkcionirala manji dio sezone i to onaj početni kada još umor, ozljede i odlasci nisu učinili svoje. Smjene trenera nikad nije lijepo proživljavati nikome u klubu kao ni samim pojedincima. Domaća atmosfera također nije bila na ponos klubu, o gostujućim utakmicama da se ni ne govori. Napad i neefikasnost bili su najveći problem i o njima ne treba elaborirati jer broj od 33 postignuta gola u 30 odigranih kola govori sam za sebe. Konačan rezultat lošiji je od prošlogodišnjeg što ne mora značiti da je klub po pitanju kadra i slaganja momčadi nazadovao - ali u ovom slučaju jest. Nije se isprofilirao nikakav vođa ekipe, nije tu bilo previše srčanosti i htijenja u najvećem dijelu sezone i momčad, složena kakva jest, čast pojedincima, bila je "bez šuga i vonja". No, Inter to kao klub može popraviti već iduće sezone, premda će sve nedostatke biti iznimno teško nadomjestiti.

Istaknuli su se

Arber Abilaliaj i Mislav Oršić podijelili su si polusezone. Popularni Abi bio je prava napast za golove svih klubova u ligi u jesenskom dijelu, a on i mladi Oršić srušili su Hajduk na Poljudu. Ono što je napravljeno u Splitu ponovilo se i u Zaprešiću ponovno golom Oršića tako da su se ta dva igrača najviše istaknula gledajući cijelu sezonu. Vrijedni spomena su svakako i Šarić, Todorčev, te vratar Krševan Santini, a u pojedinim trenucima ovogodišnjeg natjecanja briljirao je i Ante Budimir.

Utakmice sezone

Mnogo utakmica iz 2011. godine moglo bi ući u ovaj izbor, osobito pobjede nad Cibalijom u Vinkovcima, ili dva velika trijumfa nad Karlovcem. No, utakmice sezone su zasigurno dvije pobjede nad Hajdukom, 2:1 u Splitu i 1:0 kod kuće. Remi protiv Dinama također je vrijedan spomena, ali dvije pobjede nad Bilima u istoj sezoni su, kako je već ranije rečeno i opisivano, povijesni uspjeh kluba iz Zaprešića. Po tome će se pamtiti sezona, to će biti pomisao s osmjehom na licu navijača Intera, pogotovo iz razloga što je većina ostatka sezone gotovo za potpuni zaborav.

Iznenađenje sezone

Pod iznenađenje sezone može se navesti neočekivan pad na tablici nakon jesenskog dijela prvenstva te kronična nekonstantnost igara i momčad puna nepoznanica, koje se nisu mogle riješiti u klubu tijekom čitavih deset mjeseci. Isto tako je i iznenađenje jako loša napadačka igra s obzirom na broj napadača i na njihovu dobru formu u jednom dijelu prvenstva. Stoga bi iznenađujuća borba za opstanak i neočekivano loš napad te konačan plasman na ligaškom poretku bili rezime ove kategorije.

Presuda

Žuti ove sezone nisu ostvarili očekivano, a podlegli su i mnoštvu problema s kojima se treba uhvatiti u koštac. Nedostaje dubine, odlučnosti i konkretnosti u mnogim stvarima vezanima uz ovaj klub. Međutim, rezime sezone je dobar početak, loša većina igračkih partija na terenu i neočekivano loš plasman te igra u napadu, iako je prikazano hrvatskoj publici i nekoliko zanimljivih i kvalitetnih igrača za budućnost. Za hrvatsku Prvu ligu u posljednje se vrijeme može reći da "uvijek može gore", stoga Inter u ovoj gotovo potpuno promašenoj sezoni što se rezultata i igre tiče može biti i sretan kako je sve završilo, jer postoje oni koji se trenutno nalaze u puno goroj situaciji.

Zato je na trenutnu situaciju Žutih kao i na cijelo stanje u nogometu, a i državi, primjenjiv i prigodan citat kolege Zorana Šprajca: "Živimo kao u Hollywoodu, na kraju uvijek happy end."

Barem za Inter ove sezone.