Češka balerina s čeličnim rukama

Kao što prava Balerina sa čeličnim rukama poznatija kao Vladimir Beara predstavlja vratarsku ikonu navijačima Hajduka ili starijim nogometnim fanaticima, a tako, primjerice, sličnu vratarsku veličinu vide Dinamovci i oni mlađi obožavatelji generacije iz '98. u Draženu Ladiću ili Riječani u Džoniju Tafri, tako i svekoliki češki puk kao jednog od svojih nogometnih heroja ističe golmana izabrane nogometne vrste.

On je imenom i prezimenom Petr Čech.

Jedan od najvećih ako ne i najveći vratar u povijesti češkog nogometa, čuvar mreže s desetogodišnjom konstantom, brojnim priznanjima i titulama te zasigurno najveća češka zvijezda skorašnjeg Eura.

Iako je nogomet prije deset, 20, a naravno i prije 50 godina teško usporediv s današnjim, mnogo se sličnosti u branjenju gola može pronaći u likovima Petra Čecha i Vladimira Beare. Barem po usmenoj predaji. Čecha, kao što je i s Bearom bio slučaj, odlikuje visina, atletizam, nevjerojatna spretnost te refleks kojeg malo koji vratar ima. Petr Čech je kompletan vratar, iskusan, izuzetnih fizičkih predispozicija, inteligentan i što je najvažnije – borben i srčan.

Dokazao je to Čech nebrojeno puta i u reprezentaciji i u klubovima za koje je igrao, jer ne bi dostigao rezultate i priznanja koje ima da u sebi nema neke od najvećih vratarskih kvaliteta. Već punih deset godina je u samom vrhu svjetskog nogometa s konstantom kakvu osim Ikera Casillasa ili Gianluigija Buffona rijetko koji svjetski vratar ima, premda su najbolji dani možda i iza njega.

Potkrijepljeno argumentima ili jednom od najprozivanijih svjetskih znanosti koju Benjamin Disraeli naziva najvećom od svih besramnih laži – za laike, statistikom – Čechova karijera izgleda u najmanju ruku impresivno. Za reprezentaciju je debitirao davne 2002. godine s nepunih 20 na leđima, a 30 je navršio prije samo nekoliko dana. Procvat karijere krenuo je naglo i odmah po pojavljivanju na velikoj sceni, tako da je prvi veći i zamjetniji rezultat bio prelazak u Le Championnat, točnije u Rennes, iz kojeg se dvije godine kasnije nakon fantastičnog nastupa baš na Euru svidio Romanu Abramoviču, a Rus ga je ubrzo doveo u svoju najnoviju "igračkicu" zvanu Chelsea.

Baš na tom spomenutom Europskom prvenstvu u Portugalu 2004. godine na kojem se Čech kao 22-godišnjak isprofilirao u pravog i ozbiljnog vratara, a ne samo u mladog i perspektivnog, Čeh je počeo doživljavati vrhunac svoje karijere. Njegova je domovina ostvarila jedan od najboljih rezultata na Europskim prvenstvima, a drugi najbolji od osamostaljenja i odvajanja od Slovačke, došavši na krilima, ponajprije Milana Baroša, a onda i Jana Kollera, do polufinala najveće nogometne manifestacije u Europi, dok je tada reprezentaciju još bio vodio karizmatični Karel Brückner.

Češka je tada ispala od kasnijih prvaka Grka, koji su ih pobijedili u infarktnoj završnici srebrnim pogotkom Traianosa Dellasa u produžetku, kada su Česi već bili prestali sloviti za iznenađenje turnira, već su se bili prometnuli u favorita za naslov. No, i to je bilo jedno novo iskustvo i za Čecha koji je nastavio s karijerom te je svoje najbolje dane utkao u izdizanje i gradnju kluba bez mnoštva većih rezultata, ali velike povijesti, plavi klub iz zapadnog Londona – FC Chelsea.

Prvo veliko priznanje za Čecha bilo je uvrštavanje u najbolju momčad EP-a u Portugalu čime je indirektno i proglašen najboljim čuvarem mreže turnira, no najbolji dani i najveći trofeji koje je dizao, tek su se bili spremali. Tri je puta primao nagradu za najboljeg golmana Uefine Lige prvaka i to 2005., 2007. i 2008. godine. Godine 2006. izabran je u momčad sezone kao najbolji golman od strane FIFProa i Uefine Lige prvaka.

Također je i rekorder jedne od najtežih svjetskih nogometnih liga. Naime, Čechu je u Premier ligi trebalo samo 180 utakmica da dostigne brojku od 100 ogleda u kojima je sačuvao nedirnutu mrežu što je apsolutni i aktualni rekord na Otoku. Drži i rekord češke prve lige u broju uzastopnih minuta u kojima nije primo pogodak, a stao je na brojci od 903 minute. 928 minuta nije primio ni gola u sezoni 2001./2002. u svim natjecanjima igrajući za Spartu iz Praga, što je također rekord jednog od najeminentnijih europskih klubova. Po broju minuta bez primljenog pogotka drugi je u povijesti Premiershipa s 1.025 minuta, a svojevremeno je i držao rekord ostvaren u sezoni 2004./2005., dok ga 2009. godine u tome nije nadmašio još legendarniji vratar od njega, Edwin van der Sar, koji je tada branio za Crvene vragove.

Čech je i vlasnik dvije nagrade za najboljeg vratara Premier lige, tzv. Zlatne rukavice koju je dobio 2005. i 2010. godine. No, unatoč svim uspjesima i priznanjima njegovu je karijeru ipak obilježila, a u isto vrijeme ograničila te sputala, teška ozljeda glave koja se dogodila 14.10.2006. godine. Tada je u gostujućoj utakmici protiv Readinga češki vratar u sudaru s koljenom domaćeg veznjaka Stephena Hunta ostao ležati te je, kako je kasnije ustanovljeno, zadobio frakturu lubanje.

Inače, dosta teško Čechovo djetinjstvo počelo je već na porođaju jer je rođen kao jedan od trojki sa sestrom Šarkom i bratom (treće dijete) koji je odmah po porođaju preminuo u bolnici od infekcije. Kao rezultat što je rođen kao jedan od trojke, Čech je kroz cijeli život imao slabiju odnosno "mekšu" lubanju.

Budući da su liječnici nakon operacije kazali kako je Čech mogao umrijeti i da se ne bi trebao vratiti nogometu, u Engleskoj je izbio velik skandal u kojem je tadašnji trener Chelseaja, karizmatični Jose Mourinho, rekao: "Start je bio sramotan. On je sretan da je još uvijek živ". No, njegov je slučaj ponukao vodstvo lige da više obrati pažnju na grube startove igrača i teške prekršaje, a iako se ničega nije sjećao od toga dana, Čech se brže od predviđenog oporavio te se na travnjak vratio za tri mjeseca u utakmici protiv velikog rivala Liverpoola.

No, više nikad nije bio isti...

Nakon velikog i iznenađujuće dobrog povratka 2007. godine, Čech je zbog svoje ozljede dobio svoj novi zaštitni znak, ali ovo "zaštitni" u doslovnom smislu. Od oporavka je morao nositi ragbijašku kapu koju ima i danas te bez nje ne smije nastupati u utakmicama u kojima brani pa je po njoj postao prepoznatljiv. Gotovo tri mjeseca nakon oporavka Čech je dobio još jedno od većih priznanja koje je tada imalo i veći značaj zbog stjecaja okolnosti. U travnju 2007. primio je nagradu za igrača mjeseca u najvišem razredu engleskog nogometa, čime je postao prvi vratar s tom nagradom nakon Tima Flowersa iz davne 2000. godine. Da ne bi bilo zabune i mišljenja da ju nije zaslužio, samo jedan podatak: tog je mjeseca ostao, po prvi put u karijeri, čiste mreže osam utakmica zaredom.

Pad u formi i karijeri uslijedio je već 2008. godine makar je i tada već imao velike rezultate. Nisu mala stvar tri Premiershipa, isto toliko FA kupova, dva Community Shielda i dva Liga kupa. Polufinala Lige prvaka bila su mu navika, proglašen je najboljim vratarem u sve tri lige u kojima je ikada branio (Češka, Francuska, Engleska), IFFHS ga je 2005. proglasio najboljim golmanom na svijetu, pet je puta bio češki nogometaš godine u vrlo jakim konkurencijama, a ostala bi se priznanja mogla nabrajati skoro pa u nedogled.

Možda i kruna karijere za Čecha došla je na Allianz Areni konačnim osvajanjem trofeja Lige prvaka 2012. godine, a u tom pohodu, kao i u samom finalu, Čech je bio jedan od, ako ne i najveći junak Bluesa. Chelseaju i Češkoj dao je mnogo, toliko važnih obrana, požrtvovnosti i skromnosti, obrana penala i hrabrenja igrača, a to mu ni jedni ni drugi sigurno neće nikada zaboraviti.

Bio je i kapetan reprezentacije, odlično je branio na Svjetskom i Europskim prvenstvima, a da mu centaršut, kojeg je imao na ruci i kojeg je toliko puta ranije u karijeri bio uhvatio, nije iskliznuo s kišom navlažene rukavice na noge Nihata Kahvecija, njegova bi reprezentativna karijera kao i ona klupska bila bez ijedne mrlje. No, takav je nogomet. Čech je kiksao protiv Turaka u 87. minuti, fanatični su izabranici Fatiha Terima preokrenuli 0:2 na 3:2 u infarktnoj završnici te ispisali povijest i što je još važnije – izbacili Češku s prvenstva za što je prvenstveno okrivljen vratar.

No, unatoč svim nedaćama, svim ozljedama, usponima i padovima u karijeri, Petr Čech je uvijek ostao miran, tih, introvertiran ali markantan. Ostao je gospodin i velik golman, premda već neko vrijeme ne brani na razini na kojoj je bio ranije u karijeri, kao što ni njegov klub već neko vrijeme ne pruža igre otprije nekoliko sezona, iako je osvojio Ligu prvaka. Velik čovjek i fantastičan sportaš iz bilo kojeg kuta gledano, otac dvoje malodobne djece kojeg život nipošto nije mazio.

Jedan je od onih koji ne odbijaju reprezentaciju, koji se dižu nakon pada kao da se ništa nije dogodilo, koji znaju podviknuti, ali i prešutjeti. Zbog svega toga je češki vratar jedan od najvećih u posljednjem desetljeću, s mnoštvom nagrada je ponajbolji vratar svoje zemlje u njenoj povijesti te će svoju reprezentaciju po četvrti put u karijeri voditi na velikom natjecanju.

A što je najljepše u cijeloj priči – tek ulazi u najbolje vratarske godine i ponovno bi mogao zablistati kao u mlađim danima.